Deepholic 019: Mark Knight

Subota, 26 Studeni 2016

Pažnja pažnja Deepholičari i Deepholičarke! Vrijeme je za novu epizodu urona na dah tako duboko dok ne osjetiš stiskanje u bubnjićima, a ove sjajne nedjelje s nama je jedan od najvećih koje smo do sada imali u našem podcast krdu - Mark Knight.

 
Vitez odrastao podno Big Bena sjeda za okrugli stol kao DJ, producent, vlasnik Toolroom Records labela i biznismen. Dolazi paralelno s osam traka na prvom mjestu Beatport ljestvica, nominacijom za Grammyja, produkcijama za Faithless i Underworld i desetljećima života kraj zvučnika. 2016. se pokazala kao jedna od najvećih godina do sada povratkom korijenim i čistom klupskom underground zvuku koji pali podije, dok Toolrom simultano zaokreće prema izdavanju manje traka i posvećuje se albumima i umjetnicima koji tek započinju svoje karijere. Pa je Deepholic uhvatio Marka u jednom od rijetkih slobodnih trenutaka i sjeo na čašicu razgovara. Opusti se, uživaj, saznaj nešto novo i za kraj uživaj u jednom od najočekivanijih podcasta u Deepholic povijesti.
 
1. Kako je za tebe sve započelo? Gdje su bili prvi partyji na koje si ikada pošao u Velikoj Britaniji? Možeš li se prisjetiti trake koja te je zakačila za elektroničku glazbu?
 
Jedan od prvih partyja na kojima sam bio stalni gost bili su oni Garage Cityja u Rhumba Baru. Ovo s događalo negdje 1993. čini mi se i to ja ujedno i mjesto na kojem sam odsvirao svoj prvi javni DJ set. Ovo je mjesto na kojem se po prvi puta formirala moja ljubav prema soulful houseu; to je bilo zaista posebno vrijeme i ono koje je uistinu oblikovalo ostatak moje karijere.

 
Što se tiče konkretne trake to je malo teže odrediti, bilo ih je tako mnogo, no to su definitivno stvari koje su dolazile iz SAD-a: MK, Masters At Work, Todd Terry - trake s dušom koje su fenomenalno funkcionirale na podiju. Nikada prije nisam čuo nešto takvo i to su i dalje trake koje su izdržale test vremena do danas.
 
2. Kojim promjenama si svjedočio na podiju i što se tiče produkcije u posljednjom desetljeću? Kako teče tvoj vlastiti proces produkcije? Što te inspirira i kada se osjećaš najkreativnije, ili si možda pak visoko metodičan i muze dolaze na komandu?
 
Jedna od najznačajnijih promjena je bila da su barijere glazbene produkcije značajno smanjene. Na ovo se referiram u smislu da je mnogo više ljudi dozvoljeno eksperimentirati s produkcijom i to je dobra stvar. S gledišta labela to ima svoje pozitivne i negativne strane. Prethodno, ako si želio stvoriti traku morao si uložiti mnogo novca i vremena u nju pa su se ljudi koji stvaraju trake osigurali da to vrijeme i novac ulažu u kvalitetan konačni proizvod. Ovo nije nužno slučaj i danas i rezultat je da je velika većina glazbe tamo vani potrošna s malim ulozima u njeno stvaranje. No sada kada sam to rekao, neke nevjerojatne trake nastale su nabacivanjem u nečijoj spavaćoj sobi u samo nekoliko sati! Na kraju dana ipak se sve svodi na talent i trud: imaš li obojega napretek, biti ćeš uspješan.
 
Što se tiče mojih vlastitih produkcija, najkreativnije se osjećam suočen s izazovom koji me prisiljava da iskoračim izvan svoje zone ugode. Bilo bi vrlo lako upasti u naviku toga da neprekidno serviraš istu stvar, no gdje je zabava u tome? Zato sam si za misiju dao objavljivati i na tuđim labelima. To predstavlja čitavu hrpu novih izazova i čini mi se da većinu tada napravim svoje najbolje stvari.

 
3. Remixao si za neke od najvećih imena koja postoj. Je li teže remixati nečiji rad koji već postoji ili krenuti od nule graditi nešto sasvim novo? Kako bi opisao svoj zvuk?
 
Kao producentu jedna od najtežih stvari je opisati svoj vlastit zvuk; radije bih samo stvorio nešto i ostavio ljudima da mi kažu kako zvuči ili ako ih tjera da se osjećaju. Možeš li glazbu razlomiti u nekoliko rečenica ili riječi, to znači da ne radi svoj posao! 
 
Što se tiče remixeva nasuprot originalnim produkcijama, svako stiže sa svojim izazovima, ali kao pravilo rekao bi da inspiracija možda spremnije nailazi s remixevima. Možda ćeš čuti vokal, instrument ili samo jednu sekundu samplea koji će ti zaista ugrabiti pažnju, i odmah krećeš stvarati nešto novo. Kada je platno u potpunosti bijelo ponekad je teško krenuti.
 
4. Također si i efemerna radio prezencija na Toolroom Radiju. Kako je važnost radija u ujedinjenju zajednice primijenjena usponom instantnom digitalnom dostupnošću glazbe na raznim streaming servisima? Nosi li on još uvijek jednaku moć?
 
Zanimljivo pitanje. S Toolroom showom smo vrlo uspješni online i online prisutnost je nešto što smo preuzeli vrlo rano. Danas je više manje esencijalni aspekt. Čak i golemi nacionalni showovi poput Pete Tongovih ili onih Annie Mac oslanjaju se na ljude koji mogu iznova poslušati show na zahtjev. No ne čini mi se da su streamnig servisi načinili ikakvu stvarnu štetu. Na kraju i bolje je za fanove da imaju višestruka mjesta na kojima mogu preslušati glazbu i raspravljati o njoj, tako da ako su išta učinili otvorili su zajednicu još više. Sada jednostavno možeš čuti sve što želiš bez obzira na to gdje živiš.

 
5. Gdje ti je draže nastupati - u manjim klubovima ili pak na većim festivalskim pozornicama? Kako prilagođavaš setove ovim različitim aspektima? Što možemo očekivati ove zime i čekaju li na s neka nova izdanja na pomolu?
 
Nemoguće je odabrati. Volim svirati za ljude gdje god se zatekao. Što se tiče prilagođavanja setova, možda ću svirati malo više anthem traka ili ili svirati više "trackier" u manjem klubu, ali više no o lokaciji bilo kakve promjene u setu će bit uvjetovane publikom koja se na njoj zatekne. Naravno da imam neke ploče na umu kada se spremam za gažu, no svaki DJ koji je vrijedan novca trebao bi biti sposoban pročitati ekipu u trenu i odsvirati pristojan balans traka koje misli da bi voljeli čuti i onih koje on misliti da bi trebali čuti. Gađanja ove ravnoteže apsolutno je ključno za vaš DJ razvoj i to da ljudima date najbolju moguću šansu da na kraju večeri odšeću s iskustvom za pamćenje.
 
6. Wild Card pitanje: Da slučajno sada nabasaš na vremenski stroj i dobiješ mogućnost vratiti se na početak svoje karijere koji savjet bi dao mlađemu sebi?
 
Negdje prije osam godina svirao sam na nečemu što se zvalo "No Pants Party" u New Yorku. Iz nekog razloga sam odlučio da bi bilo sasvim uredu fotografirati se samo u hlačama kakao bi pomogao u promociji. sada kada gledam unazad, vjerojatno bih savjetovao sam sebi da ne radim te fotografije. Još me prate 10 godina kasnije!
 
 

Deepholic 019: Mark Knight