Antifestival u planinama – bez ega, bez zvijezda, bez sponzora!

Iz glave i ruku spontanih zaljubljenika enamoriranih svime onime što je stvarno i čisto Benji Sasse i brat mu Damian popeli su se na 850 metara, i uz pomoć familijarnog pothvata potpomognutog ocem Duncanom i majkom Candy stvorili uspješnu festivalsku priču već sedmu godinu zaredom, zadržavajući sve karakteristike inicijalne ideje koja odbija pognuti glavu konzumerizmu.

Foto: pasco.photography

Ograničeni na 1700 ljudi bez iznimke, ludo ekološki nastrojeni sa strogim pravilom da ne ostavljaju negativne posljedice na mjestu, i glazbenom politikom koja se koncentrira na mlade umjetnike koji se tek probijaju postavljaju nove standarde onome što je moguće.

U doba kada je boutique festival golemi rizik na protuteži preisproduciranih medijskih spektakala kojima kao centralna osovina stoji profit, Sasse je napomenuo kako ne zarađuje na ovome, kako bi većina do sada već odustala i porezala gubitke, ali da je za njih ovo rad ljubavi. Putem sade drveće, postavljaju solarne panele i ne dozvoljavaju plastiku na lokaciji, razmatraju balkanski folklor, cijene rad koji zajedno ulaže čitava obitelj i prepričavaju priče o tome kako je vući soundsystem uzbrdo na magarcima.

Sve je započelo kada se majka prije deset godina preselila u Bugarsku, u malo selo, jedva naseljeno, zimi gotovo u potpunosti odsječeno od svijeta i zarobljeno pod metrima snijega, dok se ljeti lokacija pretvara u nešto što bi očekivao vidjeti da primiš Alisu za ruku na putu u zemlju čudesa. Neobični obiteljski kvartet započeo je festival samo s idejom, bez ikakvog iskustva u industriji, Majka i otac su prije uzgajali trkače konje dok Damian i Benji imaju pozadinu građevine i obrazovanje na Cambridgeu. Baš ovako je i počelo, nekoliko najboljih prijatelja s Cambridgea na privatnom druženju koje je jedan vikend zabrazdilo do točke čekanja zore i ideja je dobila obrise realnih mogućnosti. No kao napominje nisu aristokratska obitelj sa zemljom i novcem, ljudi su srednje klase koji su imali san i želju i kako ništa od ovoga ne bi bilo moguće da im prijatelj Guy Belcher, 80 godišnjak koji je prve godine festivala proveo ravno pred binom s ohlađenom bocom vina, nije nepovratno donirao 10 000 funti za start.

Ljubav za glazbom postoji već generacijama, djed i baka su u 50-ima kupili hotela na Ibizi pa je veliki dio djetinjstva proveden na tome pijesku s time da je Damian proživio i zlatne 90-e u njenim klubovima i razvio afinitet za elektroniku na najboljim temeljima, a u novije doba inspirativni elementi festivala koji može biti toliko više dolaze od Secret Garden Partyja i ideje Burning Mana, da 60 tisuća ljudi usred pustinje osjeća takvu odgovornost prema mjestu na kojem se nalazi da nestaju bez traga.

Veliki dio truda uložen je također i u suradnju s lokalnom zajednicom u kojoj organiziraju iznajmljivanje lokalnog smještaja, kao financijsku injekciju koja ljudima iz sela omogućava preživljavanje težih mjeseci jer dolaze iz postkomunističke ere i mirovine koje su zaradili za radnoga vijeka uglavnom nisu dovoljne za preživljavanje. Pa tako na lokaciji onoga što bugarski folklor i poganski rituali nazivaju zemljom zmajeva nastaje jedna od najnevjerojatnijih festivalskih priča ikada, plamena, leteća i čista. Meadows in the Mountains nešto je svakako vrijedno stavljanja na svoj životni bucket list!

Meadows In The Mountains | 2016 from Benjamin Sasse on Vimeo.