Stihia- Techno festival nastao na temeljima ekološke katastrofe

 Nekada živahan ribarski grad na obali, prepun građevina koje su tipične za kulturu toga područja danas je isušen grad bez života. No, odvjetnik imena Otabek i strastveni DJ to je odlučio promjeniti 2018. godine i organizirati festival elektroničke glazbe vođen citatom Jeff Millsa: Elektronička glazba nije dizajnirana za ples, ona je futuristički izražaj.

Posebnost ovog festivala je činjenica kako je Uzbekistan pod diktaturom te vlada i policija kontroliraju sve u državi uključujući umjetnost i glazbu stoga je na svim janim mjestima zabranjeno sve što ne promovira Uzbekistansku kulturu i nasljeđe. Otabek Suleimanov dobio je dozvolu od kabineta ministra novog progresivnog predsjednika te nakon prve uspješne godine usljedio je nastavka ove posebne rave priče.

Projekt se razvio na dva dana domaćih ali i stranih DJ imena u kojima je uživalo 3000 posjetitelja, od kojih tristotinjak su bili turisti. Kako se prilazi festivalu dobivate osjećaj posjeti ruralnog vjenčanja kako se cijele obitelji kreću prema gotovo potpuno napuštenom gradiću Moynak. Lokalci na ulazu prodaju bezalkoholna pića, cigarete i sjemenke suncokreta a kako pada noć Otabek pod svojim DJ aliasom Kebato počinje svoj  set te se tek nekolicinom clubbera koji su putovali velike udaljenosti započinju ples i podižu prašinjavo tlo ovog egzotičnog gradića. Lokalne obitelji iz susjednih gradića sramežljivo stoje i promatraju turiste dok im djeca sjede na ramenima. Kako noć prolazi publika se upušta u ovaj glazbeni izričaj koji mnogi od njih po prvi puta čuju te se teorija da je acid glazba internacionalni jezik  ovoga puta dokazala.

Kako se noć privodi kraju i SMTH  pušta ambijentalni set vidi se prizor koji mnogi nisu mogli ni zamisliti prije tri godine u ovoj konvencionalnoj sredini. Mladi ljudi, pogotovo mlade žene, odjeveni prozračno i slobodno pod visokom temperaturom, lagano ispijaju limenke pive, smiju se i zabavljaju slušajući glazbu koja je zakonom zabranjena u zemlji dok nekoliko Uzbekistanskih policajaca stoji sastrane mirno promatrajući neobičan prizor.

Preko dana jednako je zanimljivo dok promatrate krevet nekadašnjeg mora i mnogo napuštenih borodova koji poput groblja stoje na pjesku i simboliziraju smrt ovog grada. Upravo ovaj festival i kultura koja se počinje rađati daju nam nadu nastanka nečeg novog u korak s vremenom. Na informativnom panelu gdje je govor držao Shamsod Yunusov, čovjek specijaliziran za vodoopskrbu. pojavilo se zanimljivo pitanje: Kako će točno hrpa ljudi koji plešu usred ničega ukazati na ekološke katastrofu? On odgovara samopouzdano kako je problem ovdje nevidljiv, vidi se samo pustoš i građevine bez realnih posljedica na stanovništvo kao i zdravstvene probleme koji su se pojavili a upravo ovakav događaj je način da ljudi izvana dođu i svjedoče svemu iz prve ruke.

Festival daje i praktični aspekt rješavanju problema-  more se ne može vratiti, cilj je stvoriti nove poslove oko festivala, dovesti turiste te stvoriti novu ekonomiju. Iako se čini veoma ambiciozno nuditi ljudima da putuju ogromne udaljenosti kako bi došli u pustoš gdje su nesnosne vrućine i veoma malo komfora Otabek poziva ljude uz rečenicu kako na ovakvim mjestima u nepoznatom možete otkriti i nešto u dubini vas samih što će vas inspirirati. Imaju ozbilje planove za godinu 2020. te jedva čekamo vidjeti u što će se ovaj prekrasan autentičan festival sa bitnim i ambicioznim ciljevima pretvoriti.