Novinar Slobodne Dalmacije uspio ući u Berghain

Evo i njegove priče..

Bila je subota oko 9 sati ujutro, pa usprkos tome što smo proveli sate na plesnom podiju, imao sam osjećaj da bi bio spreman cijelu noć ponoviti istog trenutka. Jer ako za Rim vrijedi ona da ga niste doživjeli ako niste barem na balkonu vidjeli Papu, onda za Berlin, prijestolnicu techno glazbe, stoji da se mora ući u Berghain, po mnogima najbolji klub na svijetu. Ili barem pokušati, jer svoju popularnost ovo mjesto steklo je ne samo zbog sjajnog izbora DJ-a i izvanserijskog zvuka, već i zbog nelogične politike probiranja ljudi koje će primiti. Berghain je tako istovremeno običan i ekskluzivan, što mu daje nevjerojatan šarm.

Skrivene prostorije

Oni koji su imali sreću da prođu kroz ulazna vrata, partijati mogu od petka u 23:59 pa sve do ponedjeljka, kada 'normalni' građani odlaze na posao. Ili poput onih iskusnih, koji odu kući doručkovati i naspavati se, pa se vrate u nedjelju poslijepodne.

Berghain se nalazi u istočnom Berlinu, a otvoren je 2004. godine u neuglednoj betonskoj zgradi koja je prvotno funkcionirala kao elektrana. Danas se na tri etaže proteže nekoliko odvojenih prostora, od kojih najveća hala prima 1500 ljudi, dok je ostatak djelomično skrivenih prostorija zamračen i namijenjen izmjenjivanju tjelesnih užitaka.

Budući da Berghain korijene vuče u berlinskoj gay underground sceni, na ovom mjestu je danas, uz većinu ipak hetero ekipe, sasvim uobičajeno vidjeti zgodne djevojke koje se ljube za šankom ili mišićave momke gole do pasa koji se izvijaju uz DJ pult.

Atmosfera je toliko opuštena da niste iznenađeni ni kada naletite na muškarca s maskom psa kojeg za uzicu vodi ženska osoba u mrežastoj majici koja ni ne pokušava prekriti svoje bujne grudi. Za one koje ovo podsjeća na neki od krugova Danteova "Pakla", njima Berghain ni nije namijenjen. Tu se ulazi otvorenog uma i svakome ostaje po volji hoće li ili ne zaviriti što se događa u prostorijama koje su odvojene debelim tamnim zastorima. Ili samo plesati.

Omraženi Sven

Do same zgrade u industrijskom dijelu Berlina vodi prašnjavi zemljani put, gdje se u dugačkim redovima, nekad i više sati, po kiši, jakom vjetru i snijegu čeka prilika za ulaz. Glavni zaštitar, omraženi Sven Marquardt, dočekuje vas odjeven u crno, istetovirana lica, i ima ultimativno pravo da vas pusti u klub ili ne. Odluka je neupitna i konačna. Nebrojeni su blogovi s preporukama kako zaobići njegova rigorozna i nelogična pravila, neki navode crnu odjeću, nezainteresiran pogled i znanje o programu za večer.

Zabranjeno je po njima glasno pričanje, štikle, jaki make up i šljokice, no realno, sve ovisi o Svenovu raspoloženju. A njegov je zadatak da 'namiriše' pozere i probere ljude koji su tu zbog plesa i užitka, koji će napraviti najbolju atmosferu. I čovjek očito dobro radi svoj posao, jer New York Times i Rolling Stone su Berghain više puta proglasili najboljim klubom na svijetu.

Oni koji su dobili njegovo odlučno 'Nein' moraju proći svojevrstan 'Walk of shame' pored svih onih koji još uvijek čekaju svoju priliku za ulazak, dok one koji su imali sreće i dobili pečat za tu večer čeka detaljna kontrola. Iako se na ovom mjestu očito tolerira konzumacija raznih opijata, pazi se na sigurnost drugih ljudi, pa smo bili svjedoci onih koji su morali kapi za vlaženje kontaknih leća ukapati u oko ispred jednog od zaštitara kako bi ga uvjerili da tekućina nije GHB, zloglasna droga za silovanje.

Fotografiranje – ni pod razno

Klub je posebno rigorozan što se tiče fotografiranja, koje je u potpunosti zabranjeno (u slučaju kršenja pravila 'letite van na glavu') pa su usprkos njegovoj popularnosti prizori zabilježeni u njegovoj unutrašnjosti prava rijetkost. Upravo zbog toga prilikom ulaska preko kamera na mobitelima zalijepit će vam naljepnicu, pa iako ćete na trenutak pomisliti kako je prava šteta što nećete imati zabilježenu uspomenu na provod života, kasnije shvatite koliko su nam mobiteli opterećenje i kako bi češće trebali biti 'offline' i prepustiti se uživanju.

Jer u klubu ste koji ima ugrađen najjači glazbeni sustav na svijetu, nazvan 'Soundsystem Funktion One', kojeg je Tony Andrews, čovjek koji potpisuje, opisao riječima: "Posebnu pažnju posvetili smo emocionalnom efektu, ne samo muzike, već i zvuka. Na duhovnoj razini, dobra glazba i dobar zvuk mogu otvoriti čovjekov um i proširiti mu svijest, na dobro cijelog svijeta".

Nije ono što biste očekivali

Cijene pića su identične ili čak niže od onih u ostalim berlinskim klubovima, nema guranja na šanku, nema guranja dok se ide na zahod, gužva je to u kojoj se gotovo pa lebdi. U jednostavnim unisex zahodima nema ni ogledala, što uz izostanak bljeska fotoaparata daje dodatni osjećaj ultimativne slobode. Uz tu i tamo koju neprimjerenu fotografiju velikih dimenzija, betonski tamni zidovi su goli. Uz dim mašinu i ugodnu rasjetu, osmijesi su jedini ukras ovog kluba.

Na ovom mjestu zaboravite na komercijalne DJ-eve koji s publikom komuniciraju s rukama visoko u zraku, ili na melodije sa zavodljivim vokalima koje se neumorno vrte na radiopostajama, u Berghainu se pušta najfiniji industrijski techno, uz iznimku Panorama Bara, gdje se umjesto 'čekičanja' ipak možete gibati u nešto ritmičnijim melodijama. Baš kao što je puštao slavni DJ Laurent Garnier tu noć kad smo bili tamo..

Cijeli članak pročitajte na portalu Slobodna Dalmacija