Reportaža: Uzbekistan unatoč diktaturi dobio prvi elektronički festival

Da zamišljaš prikladne rave lokacije za svoju novu festivalsku egzibiciju teško da bi ti odmah na pamet pao Moynak – pospano ribarsko seoce na obalama presušenog Aralskog mora daleko u regiji Karakalpakstan, autonomnoj republici unutra Uzbekistana. Jednom bujajući lučki gradić sada je usahla pustopoljina na rubu brzo propadajuće ceste koja vodi baš nikuda. Planovi navodnjavanja, koji su trebali podržavati industriju pamuka, neslavno su propali paralelno iscrpljujući i sve zalihe vode, pretvarajući Aralsko more u jednu od najgorih ekoloških katastrofa načinjenih ljudskom rukom.

I baš na ovim pješčanim pustim lokalitetima grada slomljenog odlaskom mora i šibanog suhim vjetrom dok ostatci industrije kao kosturi otužno strše iz pijeska, Uzbekistan je dobio svoj prvi festival. Stihia  na ruskom grubo prevedena znači "sila prirode". Cilj Stihie bio je dvostruk – povući elektroniku Uzbekistana na svjetlo i privući pažnju svijeta na katastrofu koja je posljednjih desetljeća zadesila Aralsko more. Nakon pada Sovjetskog Saveza Uzbekistan je postao punopravna represivna diktatura u kojoj policijska država kontrolira sve, čak i dozvoljene filmove i glazbu pa je tako Uzbeкnavo bila institucija zadužena za glazbenu cenzuru koja nije odobravala ništa što ne "promiče kulturno i moralno naslijeđe Uzbekistanaca" – što je više manje značila zabrana nastupanja većine umjetnika. Ove restrikcije pogurale su čitavu generaciju mladih Uzbekistanaca da se skrivaju po sobama i eksperimentiraju s glazbom koju vole, no ne smiju slušati javno, dok recimo u Kirgistanu i susjednom Kazahstanu elektronika cvate.
{youtube}R0w6QNfhOv4{/youtube}

I tako je jedan odvjetnik po danjem svjetlu i DJ u mraku privatnih preferenci, Otabek Suleimanov, postao pokretač iza Stihie kao dio ambiciozne misije da pokrene elektroničku glazbenu industriju Uzbekistana, inspiriran nedavnim posjetom krajolicima Kalifornije i Nevade. Uspješno lobirajući za reformu pred trenutnim progresivnim predsjednikom Mirziyoyevom, uspio je dobiti dozvolu kabineta ministara, a svoj dolazak su najavili ARMA17 rezident Dasha Redkina i HVL -najbolji gruzijski producent.

Otabek je nastavio pričom kao je bio na rubu otkazivanja kada je posjetio lokaciju: "Kada vidite sve probleme tamo, nezaposlenost, nestašicu vode, otrovno tlo, počnete se dvoumiti o ideji da bacite veliki dance party na tom mjestu." No kako je nakon najave travnju odaziv svijeta bio gromoglasan, odlučili su nastaviti i u ovoj generalnoj probi kao prvi pokušaj postaviti desetosatnu glazbenu noć uz gledanja zvijezda."

Na dan festivala većina posjetitelja dovezena je karavanom u Moynak iz Nukusa, centra Karakalpakstana, najvećeg obližnjeg grada. Policija ih je pratila svih 200 kilometara, 4 i pola sata preko rupa i pukotina ove tresuckave vožnje u dotrajalim oronulim bijelim busevima. Posjetitelji su putovali tisućama kilometara, a headliner (ujedno i geolog) Nikita Iksanov koji je donio eksperimentalni projekt Orgatanatos, u jednom komadu je odvozio 20-satnu šihtu i prešao 1200 kilometra od Tashkenta napominjući: "Nezavisna smo zemlja koliko dugo već, 27 godina? I Ovo je prvi puta da se organizira išta nalik ovome. To je sasvim dovraga ludo!"
{youtube}c49W2ZIMsw4{/youtube}

U potpuno neobičnom naherenom kulturalnom srazu dostojnom filmskog platna, na kraju pješčane ceste u Moynaqu stanovnici Karakalpaka dočekali su autobuse. Žene u narodnoj nošnji, majke s djecom, uzjapurene tinejdžerke gledale su dok se iz buseva slijevala ekipa u neonskoj odjeći i punoj rave opremi, dok je policija stvorila nelagodan osjećaj segregacije odvajanjem ravera od lokalaca ogradom. Jedna lokalka kasnije je kroz smijeh napomenula da joj nimalo ne smeta i da grad nikada nije bio ovako pun života, šaleći se da ovo možda vrati vodu u selo, jer sve skakanje i glazba djeluje kao jedna velika kolektivna molitva. S druge strane ograde HVL (a.k.a. Gigi Jikia), gruzijski producent koji je zavrtio i u Berghainu i drži rezidenciju u Bassianiju, napomenuo je kako nikada nije bio ovako daleko istočno i okarakterizirao iskustvo sviranja na ledenom pustinjskom noćnom zraku kao sasvim nadnaravno.
{youtube}LoEwW4uMit8{/youtube}

Andrei Lee, jedan dio Interchain dua sada baziranog u Moskvi, rodom je iz Tashkenta u koji se nije vraćao prethodnih 12 godina, da bi sada na domaćem tlu zasvirao na prvom pravom raveu ikada. Do trena kada je Interchain preuzeo stage policija je odustala od odvajanja lokalaca i festivaldžija, svi su postali jedno pod istim nebom i zvučnikom. No usred Interchainovog nastupa, kada je napokon ova prva socijalna barijera upravo srušena, zvučnici su se odjednom ugasili i nastupilo je brzinsko objašnjenje i objava kraja uz poziv da se vrate naredne godine.

Naime, glavešine lokalne administracije, koja je inicijalno dala odobrenje, odlučili su ga prisilno prekinuti kada se pretvorio u masovni party, na tugu i frustraciju svih prisutnih. DJ iz Tashkena, SHMN, pokušao je kroz svoju frustraciju racionalizirati ovaj prenagljeni kraj riječima da vlasti "uvijek imaju prvi impuls prekinuti ono što ne razumiju. No pogledajte što se dogodilo. Ljudi su plesali, uživali su, topotali stopalima u prašini, nije ih bilo briga. To je ono što je najvažnije." SHMN je već lansirao Fragment, seriju pop-up glazbenih evenata kojima pokušava srušiti stereotipe vezane za elektroniku unutar svoje zemlje.

Iako vladajući vole presti nova obećanja reforme i liberalizacije, realnost je da su još uvijek uvjetovani refleksno reagirati zaustavljanjem svega što se ne priklanja normi prijašnjih desetljeća. No, festivaldžije i lokalci su nastavili do zore – okupljajući se oko logorskih vatri među hrđavim nasukanim brodovima u pijesku, pričajući o duhu glazbe i festivala, slušajući glazbu preko prijenosnih zvučnika uz šalice instant rezanaca i, kako se sunce penjalo nad horizont, netko se uspeo na stari ribarski brod i zaurlao "Stihia!" u smjeru nepostojećeg mora.

Otabek koji je uložio svoje vrijeme i novac kako bi festival zaživio ostaje optimističan, stvara inicijativu "The Faculty of Acustics" koje će nositi radionice, seminare i predavanja s lokalnim i stranim gostima umjetnicima i producentima, jer smatra da može ponoviti lokalno uspjeh koji elektronika ima u Gruziji. Kako to obično ide, stvari se mijenjaju tek kada se nagomila dovoljna energija, kada težina istoga postane teža od boli promjene, a čini se da se u mladima nagomilalo dovoljno želje da mrtve točke buknu životom, unatoč masivnog stopala vladajućih koji pritišću kočnicu. Pa od sada nadalje kada Uzbekistan pleše, pleše za revoluciju!
{youtube}5N-_69cWyKo{/youtube}