INOTA festival – od turbine do samoukog stroja
Počašćen sam pozivom Klubske Scene na INOTA festival i ovdje prenosim svoj doživljaj prvog audio vizualnog festivala u Inoti, malom mjestu nedaleko od Veszpréma u Mađarskoj, koji je ove godine i EU prijestolnica kulture
Anita je fotografirala situacije iz naše perspektive tako da se nadam da ćemo vam prenijeti bar mali dio ugođaja. Moćna termoelektrana sa svim svojim kapacitetima ispunjena je novim tehnologijama i novim životom.
Ušli smo u Community Centre.
Prvi dojam je socrealistički, drugi vrlo ukusno udomaćena art tehnologija.
Zatekli smo i trenutne stanovnike bivše elektrane.
Priznajem, nisam očekivao toliku raznolikost i bogatstvo programa i bilo bi mi žao da sam propustio otići.
Naročito zato što je program obilovao eksperimentalnom glazbom i sa samo jednim boldanim headlinerom. Neću ovdje u tekstu spominjati imena umjetnika jer ne bih htio favorizirati neke od njih. Svi artisti mogu se naći i proučiti na odlično uređenoj stranici: www.inotafestival.hu
Stigli smo od Zagreba do Inote za dva i pol sata
Približavali smo se staroj, 20 godina napuštenoj termoelektrani koja je snabdjevala strujom Budimpeštu od ugljena iz okolnih rudnika. Prošli smo pored ulaza u kamp u kojem više nije bilo slobodnih mjesta, a nudi male bungalove, male kontejnere sa klimom ili prostor za šator. Iz elektrane je dopirala ugodna elektronika i vizual tri ogromna konusna dimnjaka, patent mađarskog projektanta, kasnije preuzet od mnogih elektrana u svijetu.
Ta tri monumentalna Cooling Tower-a su veliki dio vizualnog identiteta Inota festivala.
Srednji je mapiran sa video grafikama cijelom vanjskom stranom, a u unutrašnjosti smo pogledali svjetlosnu instalaciju, koja se spaja s nebom u okruglom otvoru na vrhu.
To je jedna od osamnaest vrhunskih svjetlosnih instalacija koje smo obišli tijekom četverodnevne Inote od četvrtka navečer do nedjelje navečer.
U nedjelju navečer prije povratka pogledali smo dvije vrlo dojmljive predstave u Concert Hall i Cantine.
Cantine je nekadašnji prostor kantine za radnike,
a Concert Hall je bila namijenjena kulturnim događanjima, konferencijama, kino projekcijama i dobro je akustički zamišljena u tu svrhu.
Sada su ovdje bili vrlo dojmljivi artistički nastupi suvremenih producenata elektroničke "dron" ambijentalne scene sa vrhunskom tonskom i svjetlosnom opremom koja je uz dimnu atmosferu vrlo ukusno i artistički pratila muzičku izvedbu uživo.
Za vrijeme nastupa na nekim mjestima u gledalištu čuo sam zvučnu interferenciju na granici svog ukusa i titranje instalacija dvorane, koja u vrijeme projektiranja nije mogla ni zamisliti što će se jednoga dana u njoj događati i koliko bas frekvencija će morati podnijeti.
Od sudionika nastupilo je podjednako live izvođača, DJ-a i vizualnih artista, te nekoliko kazališno plesnih izvedbi. Dojam koji su mi ostavili svi koje sam poslušao je oduševljenost i očaranost autentičnim dorađenim izrazom. Iza izbora izvođača i organizacije programa stoje vrlo inteligentni ljudi dobrog ukusa, NVC event organizing collective and Centrum Production i Adrienn Nagy, project manager of the Inota Festival.
Publika mi je izgledala netipično zainteresirano i znatiželjno za elektroničke festivale.
Veganska hrana je bila odlična i dostupna na više štandova, što me naročito razveselilo, a moglo se naći i usluga masaže, izrada fotografija u tamnoj komori, odlične kave i čaja, ponuda analognih fotoaparata, odlično dizajniranog mercha i sponzorskih proizvoda najvećih korporacija, šećera u plastičnim bocama i novog visokofrekventnog komunikacijskog zračenja. (naslućujete tko su sponzori : ).
Pored Cantine, manjeg prostora za DJ-e, Concert Hall-a za live audio video performere
i dugačke galerije za izložbe i instalacije Depo,
tri najveća prostora su Turbine Hall, Heating Room iPower Yard.
Teško nam je riječima i fotografijom dočarati veličinu, osvjetljenost, video ekrane enormnih veličina, razglasnu opremu, ali probati ću opisati neke od programa. Na otvorenom stageu Power Yard, Niels Frahm je nastupio sa svom svojom klavirsko elektroničkom opremom i u tom ambijentu njegov je muzički izričaj stvarao nadrealnu sliku.
Nadrealno mi je bilo i u Turbine Hall gdje su se projicirali snovi iz arhive 30 000 tonskih zapisa snova (prvi puta sam čuo za tako nešto), vizualiziranih uz pomoć samoukih strojeva (AI) i muzički podloženi odličnim (AI) dronovima. Odlični DJ-i su nastupili u istom prostoru uz stvarno dojmljive vizualizacije. Jedina kritika bila bi mrvicu preglasno ozvučenje nakon što DJ standardno pojača glasnoću na svom mikseru i podeblja subove. Predložio sam organizatoru da kontroliraju glasnoću kao što se to radi na koncertnim lokacijama u Austriji.
Na katu poviše, duhovita dimna konstrukcija je odašiljala dimne krugove nalik onima koje znaju ispuhati pušači,
u kojima se moglo uživati i meditirati u proučavanju povezanosti čestica dima i njihovom raspadanju,
a do nje prostor koji se uz pomoć svjetlosnih stupova smanjuje, povećava, pomiče u ritmu.
I na kraju najveća dvorana koju sam vidio ikada Heating Room, opremljena vjerojatno vrlo skupomsvjetlosnom instalacijom,
čiji se performans uz glazbu uživa ležeći na toplim madracima koji vibriraju od baseva.
Za čilanje i lagano muvanje u ritmu proveli smo ugodne trenutke u Grove zoni.
Pomislio sam u sebi, u jednoj od svojih kontemplacija, da sam kao pionir digitalnog snimanja bio toliko oduševljen činjenicom da sam uspio usnimiti gitaru u kompjutor. Bilo je to prije točno 30 godina. Od tada svirao sam u raznim grupama, producirao, masterirao, inovirao, naročito u elektroničkoj live sceni (Beat Busters, NT Wave, Tobogan, Lessthanaminute, DŽ81) i na Inoti mi se učinilo kako je jedan period digitalne revolucije u glazbi i slici pri kraju i da počinje novi AI period za koji se pitam što mi donosi.
