LHF18: Festival s dušom, umom i svim udovima

Lighthouse Festival u istarskom Taru jedno je od takvih slavlja koje me već par godina ozbiljno zavodi pa sam ove godine odlučila proći kroz njegovu rampu i dopustiti mu da me zavede do kraja. Kako sam već u nekim ozbiljnijim godinama (khm, khm) i volim da moji odlasci na festivale imaju neko dublje značenje od par piva u glavi i kreativnih koreografija na sred podija, odlučila sam se javiti Goranu iz Klubske scene i zamoliti ga da mi još jednom pokloni malo prostora na svom portalu kako bi njegovoj publici ispričala iskrenim riječima kako mi je bilo. Goran je pristao, a ja sam s osmijehom na licu sjela na prvi autobus i odlepršala u prekrasni Tar. Možda malo kasnim s reportažom o festivalu, ali vjerujte mi, trebala sam malo vremena da zumiram sve doživljaje ovog 5-dnevnog izlaska, kako vam ne bih uskratila niti jedan detalj. Upravo stoga odlučila sam napisati svojevrsni ''dnevnik'' s festivala, a ne klasičan izvještaj jer iskreno smatram da svaki dan ovog festivala zaslužuje zaseban članak.

Pa krenimo od početka.

Srijeda je, 30.5., i cestom koja se spušta iz centra istarskog gradića Tar do kampa Lanterna od ranog jutra prolazi gomila auta s austrijskim i njemačkim tablicama. Sasvim je jasno je da partijaneri stižu na more, a ja u kutu prekrasne istarske konobe s laptopom ispred sebe i s uzbuđenjem pokušavam preslušati još koji set od izvođača s ovogodišnjeg LHF-a. Festivalska aplikacija je aktivirana 2 dana ranije, a s njom i popis svih izvođača. Njih je 110-ak, a ja ne poznajem sigurno dvije trećine. Onaj ludi strah da ću zbog toga propustiti neki jako dobar set stvara mi crve u guzici i ne da slušalicama u mojim ušima mira.

Jedini domaći akteri sa spomenutog popisa, Pytzek & Mislav, nastupaju od 17h do 20h i naravno da je plan stići na njihov b2b set i podržati ih. Do festivala mi treba nekih 15 minuta hoda, spuštam se dolje oko 18:30h i, naravno, zakasnim. U 3 dana preslušavanja glazbenih setova izvođača s popisa, niti u jednom trenutku mi nije palo na pamet pogledati gdje se to nalazi i, još važnije, koliko je to veliko? Dijete kreten. Gubim se na poprilično velikom festivalskom području i nakon sat i pol hodanja po maslinjacima i šumskim puteljcima, stižem pred srebrno odjeveni svjetionik, tj. na glavni festivalski podij. Pytzek & Mislav sjede na kavi, opraštaju mi kašnjenje, i pozivaju k sebi za stol (hvala dečki! :D). Uz The Pilotwings Live nastup čavrljamo o festivalu i saznajem da su njih dvojica dio lajnapa već 6. godinu za redom, od prvog HR izdanja ovog glazbenog užitka. Za sve koji nisu informirani, austrijski LHF ima 2 verzije; ovu 6-godišnju hrvatsku u istarskom Taru, te onu u Južnoj Africi, u Cape Town-u, koja traje već 7 godina.

Nakon ugodnog čavrljanja s dečkima, spuštamo se na podij glavne pozornice na plaži ispred svjetionika jer počinje Francesco Tristano. Priznajem, nikad ranije ga nisam slušala, i ne mogu vam opisati koliko sma sretna bila što sam se u tom trenutku tamo našla. Live nastup ovog mladog luksemburškog virtuoza, pijanista koji spaja klasičnu i elektroničku glazbu, i kojim je predstavio svoj koncept P:Anorig, me oborio s nogu. Prvi je dan, festival je tek počeo, sva ekipa još nije ni stigla a ja sam već ostala bez teksta. Iskreno, u tom trenutku me malo uhvatio strah kako ću izdržati do nedjelje jer ako je ovo početak, što me sve čeka do kraja?
Ostatak prvog dana prošao je u laganom điru i više u fotografiranju svih punktova kako bih i sama naučila kuda se sve krećem naredna 4 dana. Uspjela se popiti i piva, dvije, i išlo se spavati u 02:00, nakon što je Victor u Zodiak klubu pustio Bicep edit ''Gotta Let You Go'' od Dominice. Meni dosta.

Popis izvođača u četvrtak bio je jako primamljiv, pa sam se prema području festivala uputila dosta rano. Oko 14h ekipe je već bilo na svakom uglu. Moram priznati da je ovo festival na kojem je već prvi dan stigla većina ekipe, što me ugodno iznenadilo. Ne viđa se to često. Kada smo kod posjetitelja, da se malo osvrnem i na taj detalj. U životu nisam vidjela toliko lijepih, zgodnih i sređenih ljudi na jednom mjestu! Znači, bole oči. Neki bi rekli ''hipsteraj'', a ja bih dodala ''ali onaj kvalitetan i dobar''. Prosjek godina između 30 i 40, uglavnom. Nema neodgojenih klinaca i zalutalih karaktera. Svi idu lijepo jedni uz druge, i prema onima s kojima sam uspjela razmijeniti par suvislih, vrsni su poznavatelji i ljubitelji elektroničke glazbe. Uz to sve, nevjerojatno pristojni, kulturni i pristupačni. Ukratko, ekipa koju bi svaki (kvalitetan) festival poželio.

No vratimo se mi na dan 2 i sadržaj festivala. Moj četvrtak je zapravo počeo s genijalnom ''Roller Disco'' radionicom na posebno uređenom podiju u sred šumice. Stari autodrom pretvoren u outdoor disko klub, okružen autićima koji su inače na njemu i u kojima se ekipa odmara uz pljugu kada ih role zažuljaju. Show! Radionica u trajanju od 2 sata gdje te uče rolati na starim, klasičnim četverokotačnim rošulama, a koje možeš iznajmiti na licu mjesta za 100 kuna koje ti vračaju nazad nakon što otplešeš svoje. Moje se oduševljenje ovim festivalom i njegovim programom očito nastavlja. Nakon radionice na istom podiju krenuo je Damnitdisco nastup na kojem se na žalost nisam zadržala jer sam trčala na Beachfloor gdje je za pultom već maestrirala sjajna Octo Octa. Nju sam baš čekala. Ples na plaži uz njene ploče i energiju je, ljudi moji, sve! Dalo se primijetiti da je ovaj podij na plaži, odnosno na stijenama tik uz more, najpopularniji među ekipom. Ne mogu sa sigurnošću potvrditi ovu informaciju ali učinilo mi se da je to ujedno i only-vinyl-floor, jedini na kojem se vrte isključivo ploče. Ili sam ja bila samo na takvim nastupima, nisam ziher. U svakom slučaju, podij koji je non-stop zračio sjajnom mjuzom i jednako dobrom energijom. Nakon što me Octo Octa dobro plesno zagrijala, opet trčim na glavni podij kraj svjetionika, kako bih čula jednu od najočekivanijih zvijezda festivala – jednu i jedinu, majku, kraljicu – Honey Dijon. Da odmah riješimo jednu stvar – ''to'' nije normalno. A ja volim nenormalno. Honey je osoba koja zna raditi svoj posao. Odrastanje u Chicagu, rodnom gradu house glazbe, itekako se osjeti u njenom glazbenom opusu i djelu. Kako je i sama pred kraj seta poručila LHF publici: ''Motherfuckers, this is what real house music sounds like''. Yes, Honey, it really does. Nakon majke, điralo se od podija do kluba i tako u krug, čulo još svašta nešto, ali me ništa nije zadržalo dugo. Umor je nadolazio, a noge lagano otpadale. Opet sam odustala od izlaska Sunca jer ipak, vikend tek dolazi.

Petak je, a ja umorna. K vragu. Odlučila sam tokom dana odmoriti malo noge kako bih osjetila i noćni, odnosno jutarnji dio festivala. Propuštam Moodymana jer sam ga već imala prilike čuti prije, pa ga odlučim ovoga puta žrtvovati. Popijem zadnju kavu u 22h i stižem na HVOB Live. Prekrasan vokal Anne Müller savršeno je uokvirio mirnu mediteransku noć. I zaista, Her Voice is Over Boys, iako ni dečki u bendu nisu za baciti. Ono što je zanimljivo vezano uz HVOB, jeste da je njihov menadžer Hennes Weiss ujedno i osnivatelj Lighthouse Festivala u Hrvatskoj, pa sam i njihov nastup nekako doživjela kao ''main actom'' cijele ove glazbene ceremonije. I zaista mislim da su svojim romantičnim nastupom savršeno presjekli čitav opus plesnih i nabrijanih nastupa od svih 5 dana.
Nakon HVOB-a sasvim slučajno završim na Beachfloor-u gdje već nastupa Nizozemac Tsepo, još jedan neočekivani ''wow'' za mene osobno. Jedan od onih DJ-a koji savršeno promatra i sluša publiku kojoj svira, i čija se energija stapa s vašom sve dublje što set ide dalje. O glazbenoj selekciji da ne pričam! Digging deep, indeed. Od GusGus-a do Seven Davis Jr.-a. Divan ples. Ono zbog čega me dodatno osvojio je činjenica da sam ga do kraja festivala viđala među ekipom, kako se druži i čaga sa svima do posljednjeg takta. Baš lik, LIK!

Nakon toga se dogodilo nešto što se nije trebalo dogoditi – maknula sam se s Beachfloor-a i propustila Šveđane Animal Trainer. Navodno sjajan nastup, za kojim eto još uvijek lijem suze. Ali, biti će toga još. Lunjala sam drugim podijima, ali nisam se nigdje oduševljavala pa sam vrijeme potrošila na druženje i još pokoje upoznavanje ne bih li od posjetitelja dobila kakav zanimljiv feedback.
A onda, BOOM!
Oliver Koletzki…

Čuti ovakvog majstora na stijenama s kojih se prostire svileno more obasjano punim mjesecom je nešto najljepše što možete doživjeti. Oprostite mi na izrazu, ali romantika je goli k* za ovo. Ne brojim više nastupe na kojima sam bila, jer ih je zaista bilo mali milion, ali ovakvo nešto u životu nisam doživjela. U jednom trenutku sam se okrenula oko sebe i nisam vjerovala da baš svako lice (a mislim da je na ovom nastupu bila svaka osoba s festivala) ima osmijeh od uha do uha, uključujući i Olivera. Neopisiva energija i povezanost. Onaj trenutak kada shvatiš zašto je ta glazba toliko važna i koliko spaja ljude, bez obzira tko su, zašto su tu i kamo odlaze. Evo, i dok pišem, oči mi se pune suzama, onim sretnim. Ljubav, baš ona prava, istinska ljubav. Ovo je jedini nastup koji nisam dokumentirala jer mi nije palo na pamet da vadim mobitel ili fotoaparat iz torbe i prekidam ovaj suludo dobar osjećaj. Uz to sve, navodno je nakon nastupa izjavio da mu je ovo bio jedan od Top 10 nastupa u životu. Hvala svemiru što me poslao tamo! Nakon ovakvog doživljaja jedino mi je preostalo utonuti u san.

Subota. Grand finale. Iako je tu i nedjelja, ali to je nekako dan za chillanje i opraštanje od svega, pa subotu nazovimo svojevrsnim plesnim završetkom. Dan proveden u điranju po festivalskom području s prijateljima, pivom u ruci i mjuzom negdje u pozadini. Nakon 3 dana preslušavanja svakoga i svačega, čovjek malo izliže ušne resice i postane tup. Čekao se nastup iznenađenja za kojeg smo interno već dan ranije dobili informaciju da se radi o Sven Väth-u. Osobno sam ga već imala prilike čuti, ali moram priznati da mi je u ovom okruženju i izdanju puno bolje ''sjeo''. Nisam se zadržavala do kraja jer sam, osim velike gužve koja mi nije odgovarala, po preporuci prijatelja željela čuti izvođača koji je nastupao u isto vrijeme, samo na drugom floor-u, a radilo se o XDB-u. Ovaj grčki Nijemac mi je bio skroz ok, ali me nije oborio s nogu. Što ne mogu reći i za Eris Drew koja je na istom floor-u nastupila nakon njega. Još jedno oduševljenje na mojoj listi, još jedna virtuozica s pločama, još jedna dama iz Chicaga. Sve vam je jasno. Kasnije sam ju srela kako čaga na DJ Deeon-u i morala ju zagrliti, jednostavno sam morala zahvaliti za ples. Uglavnom, nju nastavljamo slušati doma!  DJ Deeon je, naravno, ekipu opasno rasplesao remixevima starih hitova, što se i moglo očekivati od velike dance legende iz Chicaga.
Za kraj subote, odnosno u ''mirno'' nedjeljno jutro morala sam dočekati dečke koje nikako nisam željela propustiti, Andhim. My kind of romance.  Divan set u ludo uređenom Nassraum klubu, ovogodišnjem novitetu LHF-a, savršeno je zatvorio moj plesni doživljaj ovog festivala. Svratila sam na kratko do Beachfloor-a gdje su svirali Optimo, ali sam brzo odustala jer mi je san već opako padao na oči.

U nedjelju, posljednji dan festivala, odlučila sam preskočiti plesnjake i spustiti se samo na ''odjavni'' Baby Vulture b2b Evano set, u šumskoj ambient zoni. Ležanje na travi uz kolaž meditacijskih zvukova bio je savršen ''zbogom'' ovogodišnjem izdanju LHF-a.
Jednu jako bitnu stvar moram napomenuti prije nego se odjavim, a to je da LHF ne samo da traje 5 dana, on doslovno traje 5 dana i 4 noći. Glazba se ne gasi, nastupi se odvijaju 24 sata na dan na paralelno 7 floor-ova/klubova, non-stop. Nema teoretske šanse da jedna osoba čuje i doživi sve, pa i da posjeduje nadnaravne moći. A ja ih ionako ne posjedujem. Da se ponovi isti, sve bih drugačije, samo da čujem kakvi su bili oni koje nisam uspjela doživjeti. Ali, vidite, u tome i jeste čar festivala – da se igraš s tim što imaš, da doneseš odluku koga bi želio čuti i na čiju glazbu plesati, s obzirom na prezentacije izvođača i svojih dotadašnjih preslušavanja i ''kopanja'' mjuze doma. Ja sam svojim odabirom poprilično zadovoljna.

Osim glazbe i ekipe, moram naglasiti i koncept ovog festivala, odnosno organizaciju koja, iako ima svojih propusta kao i svi mi u svemu, radi fenomenalan posao i svjesna je svih svojih nedostataka i grešaka. Ja osobno nisam primijetila nikakvu grešku (osim lokalnih konobara čija me matematička nesposobnost fascinira, ali to je tema za nekog drugog, ne za nas) niti propuste, ali sam primijetila da su se iz organizacije javno ispričali na svemu što nije bilo kako je trebalo biti. Ja im skidam kapu i za to. Navodno je bilo ''hrpu'' smeća, iako su iz organizacije naglašavali ''LHF green'' akciju kojom će se potruditi da nikakvo smeće ne završi na tlu i u moru, ali izgleda da sve dodatne akcije koje su uveli ove godine još uvijek nisu bile dovoljne da se to i realizira. Prema mojim dosadašnjim iskustvima, moram reći da je ovo festival s  najmanje smeća od svih na kojima sam do sada bila, i smatram da je teško na ovako velikim događanjima ovaj dio svesti na nulu, pa praktički i nemoguće. Ni ja ne podnosim smeće i zaista pazim da sve što bacam, bacim tamo gdje treba da se baci, ali onih budala koje misle da je more još samo jedna bara na njihovom putu do trona uvijek će biti, na svačiju žalost.  

Također sam zaboravila spomenuti genijalni Modular Lab, također ovogodišnji festivalski novitet. Za sve koji su poželjeli ući malo dublje u to što je zapravo elektronička glazba i kako nastaje, mogli su sudjelovati u ovoj super aktivnosti na ambijentalnom podiju.
Još su se tu našli i turniri u stolnom tenisu, besplatne yoga radionice, kino večer s dokumentarcima o elektroničkojj glazbi, hip hop pool party, hidden party u istarskoj vili koju sam moraš pronaći, i tako dalje, i tako bliže… ukratko, mnoštvo svega, a ništa dosadno. Pa ti dođi i sve prođi. No faking way.

I… jaaako mi je žao što nisam doživjela Airrave, party u oblacima, jer se čuvalo mjesto za mene, ali na žalost, vrijeme nije dopustilo da balon ''poleti''. Možda dogodine. Ma da, definitivno dogodine!  
Znam da je dugačak tekst, ali kraće nije moglo. Tko je uspio pročitati sve, imam neke cool otvarače za pivo s ugraviranim LHF logom, pa neka mi se javi – šaljem, do isteka zaliha! 😀
I – the finish!

Sigurna sam da ste svi imali trenutke igre s klincima u nekom parku, na nekoj plaži ili u prirodi. Kao odraslu osobu, takva igra vas iscrpi u roku pola sata pa klincima, dok sjedate na prvu klupicu, dobacite kako se morate odmoriti, a oni vas već nakon 3 minute gnjave s pitanjima jeste li se odmorili? E baš tako. Upravo ta klinka i ja postanem kada sam na glazbenom festivalu. Neumorna. Puna elana. Euforična. Sretno dijete. Ali kako igri u parku dođe kraj, tako dođe i onom festivalskom slavlju. I kada je kraj tužan, znam da je ''igra'' bila stvarno dobra. Ovaj kraj je definitivno bio tužan.Ali za godinu dana ova priča se ponavlja, sigurna sam u još boljem izdanju i to me jako veseli. Uostalom, tu je i iznenađenje od iste ekipe na Obonjanu ovog kolovoza, ali o tome se još ništa ne zna. Ako mi srce ne bude moglo izdržati do sljedećeg hrvatskog izdanja LHF-a, uvijek imam Južnu Afriku. Moram priznati da kupanje u prirodnom rezervatu Cape Town-a krajem veljače uz ovakvu mjuzu uopće ne zvuči kao loša ideja. 😉
Toliko od mene moji dragi čitači.

Ah, da. Za kraj vam dugujem još samo jednu stvar. Ali ovaj put fakat samo jednu 😉

I'll bet ya! 😉

Autorica teksta: Katarina Jurić