Psihodelični ritam ličkog Woodstocka

Dio trensera tek je na mjestu za kampiranje otpakiravao stvari koje su upravo donijeli s Ozore. Velike, moćne i kultne. I baš im se nekako omilio Lost Theory. Višestruko manji, povučeniji, skriveniji i intimniji, a opet neopisivo živ. Baš po mjeri čovjeka koji traži svega dobrog po malo, a da mu ničega ne manjka.

Priroda je ovdje predivna. Zeleni proplanak omeđen brdima i rječicom, s ugodnim vjetrom koji uspjeva osvježiti i usred podnevne žege. Ali više od same prirode, ovaj događaj čine Ljudi. Veliko pleme skupljeno doslovno iz desetaka zemalja sa svih strana svijeta. Urešeni dreadlocksima, hrpom šarenog nakita i odrpanom orijentalnom odjećom koja, tek kad se svi ti ljudi nađu zajedno, izgleda kao obvezna uniforma. Ali nije tako, jer na ovo su mjesto dobrodošli svi i svatko će, bez iznimke, čak ako i nikad prije nije bio na trancerskom festivalu, osjećati kao da ovdje pripada. Nigdje drugdje nisam vidio, dok sam ispijao piće u psy baru, da se za susjedni stol sjedne djevojka i bez trunke ustručavanja kaže kako su joj potrebni prijatelji te može li sjesti. Jer tako pleme ovdje funkcionira. Svi su zajedno, otvoreni jedni prema drugima, bez suvišnih i uostalom nevažnih pitanja. Zato nisam ni sumnjao da će odgovor toj istoj, pomalo izgubljenoj i nevjerojatno simpatičnoj djevojci biti: „Naravno, samo sjedni s nama!“

I slušaj muziku koja od prvog do zadnjeg trenutka ne staje. Najveći i najraskošniji psychedelic stage su, sa svojim nadrealnim ukrasima koji se vijore na vjetru, maničnim šestosatnim nastupom ritualno krstili Hilight Tribe. Od tog je trenutka bilo jasno da će se ovdje, pod deringajskim otvorenim nebom, odvijati magija. Trajala je ona, i to nesmiljenom žestinom i bez prestanka, sve do zadnjeg nastupa. Dok kultni projekt Sphongle i ostali izvođači zadnjeg dana nisu zaključili da je bilo dosta, ritam psy trancea nije usporavao. Obasjavaju li ih zagasite noćne boje, varljivo svjetlo ličke zore ili sirova snaga podnevnog sunca, plesačima je bilo sasvim svejedno. Jer bez obzira na doba dana, na psy stageu se plesalo. I to masovno.

Cross-over stage je nudio slično, ali u jednom sasvim drukčijem ritmu. Jer izredalo se tu dosta izvođača kod trensera nešto manje zastupljenih žanrova, poput duba, breakbeata i drum 'n' bassea, dok su uz razne opojne mirise u zraku posebno pasali reggae ritmovi. Samo su se redali. Zion Train, domaći dečki iz Pistolera, Vibronics, Blackout Dub, sve do izvođača kojima niti ne znam ime, čiji su suludi taktovi bili potpuno izvan bilo kakvog prirodnog ritma. Ipak, deseci parova rasplesanih nogu sve su te zvukove savršeno razumjeli. Ako sam se ovdje koji put osjećao malo izvan balansa, znao sam gdje mogu u sekundi naći harmoniju. Jer Chillout zona je mjesto izdvojeno od svijeta. Lagani psybient uz šum potoka, ležaljke između drveća i ritualna vatrica u sredini, koja je navečer grijala ljude u laganom ljuljajućem ritmu i kad se temperatura noću brzo spuštala. Mjesto je to kojeg se i sada, okruženim betonskim grdosijama i uvijek glasajućim mobitelima, nekako najradije sjetim. Tko i cijelog ljeta nije umočio prst u more, u Chilloutraju je mogao naći svoj komad odmora i duševnog mira. Da sam na nastupu uspio uhvatiti i kultni Biosphere, doživljaj bio bio potpun. Ali i ovako, korak do savršenog, bolje je od bilo kakvih očekivanja prije festivala i ne pada mi na pamet žaliti za bilo čime.

Slučajno ili ne, Lost Theory počeo je 15. kolovoza, na isti dan kao i Woodstock. Doznao sam to dan nakon što sam, lutajući deringajskim prostranstvima, gledao sve te ljude oko sebe i mislio si: „Ako je preživila ekipa s Woodstocka, ja sam sada među njima. Isti svjetonazor, čak i sličan izgled, s tek drukčijom varijantom muzike koja je četrdesetak godina kasnije ogrnula elektroničko ruho, ali je zadržala isti prepoznatljivi psihodelični ton.“

Rekli biste da cijeli taj psihodelični, LSD-jem i hašišom gonjeni cirkus nije događaj na kojega bi lokalni Ličanin sa svojim brkom gledao s odobravanjem. Ali tu biste se prevarili. Razgovarajući s mještanima Gračaca, iz svake njihove riječi bila ja jasna jedna stvar. Oni žive za ovaj festival. U kraju duhova gdje su kuće i zgrade odavno zapuštene, a radnih se mjesta ljudi prisjećaju kao neke davno ispričane ličke legende, Lost Theory u ovaj kraj donosi život. Lokalci rade na gotovo svemu tjednima prije, brinu se o infrastrukturi, hrani, piću, osiguranju pa i suvenirima. Malo gdje suradnja između organizatora i domaćeg stanovništva funkcionira ovako dobro.

Najčarobnije je od svega na festivalu ipak vidjeti malu djecu. Ne jedno dijete ili nekoliko njih, već stvarno desetke sretne, musave i nasmiješene djece koju su roditelji bez suviše razmišljanja doveli ovdje. I nisu pogriješili. Family camp nudi oazu mira u prirodi, udaljenu od glasne muzike koja bi i za radoznalo dječje uho mogla biti malo previše. Zajednička igra, kao i aktivnosti pripremljene baš za dječje ručice, samo dokazuju da je Lost Theory jedan od domaćih festivalskih fenomena. Tu sliku samo dopunjuju razne aktivnosti, od kojih su gotovo svi probali barem po nešto u tih pet festivalskih dana. Tečajevi joge, vožnja monocikla, predavanja o važnosti očuvanja prirode koja je i glavni moto ovog festivala, sve do projekcija filmova na velikom platnu. Ljudi s kojima sam razgovarao, a koji su za razliku od mene, bili i na prvom izdanju festivala, zadovoljno tvrde da su organizatori preboljeli većinu dječjih bolesti s kojima se festival, posve razumljivo, borio na svojoj premijeri.

Ovdje nema ničega fensi ili snobovskog. Kampira se na velikoj pustopoljini uz mjesto gdje si parkirao auto. Prašina pronalazi svoj put ispod svakog nokta. Kupa se u potoku ili pod improviziranim tušem i tih nekolikodana posjetitelj živi kao da se namjerno ruga prosječnom obalnom partijaneru naviknutom samo na finoću apartmana ili hotelske sobe. Ako se netko takav slučajno zatekao u Deringaju, nespreman odreći se dijela komfora za uživanje samo u prirodi, vjerojatno je shvatio da Lost Theory baš i nije festival za njega. Jer sigurno nije lako gledati sve to ako nisi tolerantan prema ljudima koji ne slušaju najslušanije glazbene pravce, koji cijene vrijednosti koje se baš i ne mogu prebrojati u novcu i koji se odjevaju znatno drukčije od službenika u banci ili nekog posjećenog zagrebačkog kluba.

Uz zvukove izvanzemaljskog psy trancea baš pašu svi ti kostimi, šarena odjeća i blještanje nakita, svjetlucanje plamena oko žonglera koji se zabavlja svojim vatrenim palicama, šprickanje kapljica vode kojima se ljudi osvježavaju na vrućem podnevnom suncu, kao i balončići od sapunice koje niz vjetar pušu nasmiješena lica sretna što rasplesane ljude izvan pameti mogu usrećiti još jednim sitnim, besmislenim, ali pozitivnim detaljem. Jer ovdje su svi djeca. Velika, sretna i dobronamjerna djeca s očima širom otvorenim.

U nebrojenom moru festivala rasutih po obali, Lost Theory se pokušao i uspio skriti od hordi ispraznih turista. Ovdje se ne dolazi slučajno i za razliku od desetaka drugih festivala, za njega se može reći nešto što nitko, nakon drugog uspjelog izdanja, neće niti pokušati opovrgnuti. Ovo je festival koji ima smisla.

Fotogalerija Lost Theory festival