Zagreb je pozvao, duhovi su došli!

Dok visim u ležaljci, pogledavam na ostatke sinoćnjeg plesa, obrise aftera i još po neko tijelo u daljini kako prelazi sa jedne na drugu nogu.

Izmoren, ali pun energije, znam da me danas čeka drugi dan eskapizma.

Ošamućen snom, mijenjao sam sate za minute. After je polako postao before i priprema za novu noć. Sljedeća lokacija Jankomir, Depo i The Spirits otvaraju novo igralište u šumici. Šum vjetra toplog rujanskog dana donio je nestrpljenje, potrebu za pokretom. Par poziva, koja poruka, stvari spremljene. Treba preživjeti večeras.

Kombinacije za prijevoz su se slagale, hoćemo li kombi ili će nas moći četvero u jedno auto. „Nećemo u taj skuplji, otkaži, nema veze za nadoknadu, imamo ovaj od 5 bani. Možemo svi i tu je već.“ Problem riješen.

Duge noćne vožnje taxijem po Zagrebu lako se zavole. Ne smeta mi čak ni uobičajena glazba prosječnih radio stanica koja se miješa sa riječima prisutnih. Ulična rasvjeta na Zagrebačkoj prevrtala je sjene u autu i osvijetlila bi smiješak nakon neke glupe fore. Sa zadnjim metrom asfalta, makadam je ukazao na to da smo blizu. U sjeni grada polako se nazirala šumica, dok su siluete ljudi pored ceste dodavale čaše.

Roj komaraca se okupio oko reflektora na ulazu okrunjenim drvećem. Pogledi osiguranja presjecali su gužvu kojoj se nije nazirao kraj. Narukvice, popisi, dozivanja, ruke koje su se čvrsto držale.

Zaslijepljeni i dezorijentirani sa ulaza smo teturali preko grana i korijenja. U polumraku smo polako stvarali mapu igrališta. Sve bitno je tu. Mistična dva stage-a stvarala su zasebne atmosfere. Kad god  postoji izbor, odluka je teška.

„Prvi ili drugi, gdje 'ko svira, kad? Tamo ćemo 'ajde, pa se prebacimo ovamo.“

Nije dugo trebalo da se ekipa izgubi. Svako je stao u svoj kut mraka, a slučajni susreti oko šanka donijeli bi neki novi kratkotrajni plan. Teško je bilo naći mjesto za sjesti, a da nije bila zemlja. Srećom trošna paleta iza stage-a bila je pit-stop. Svojevrsni luksuz u šumskoj tvrđavi.

Boce su se olako razmijenjivale, želju za plesom i žeđ za slobodom bilo je teško ugasiti.

Kroz prašinu i bljeskove svjetala, nazirale su se nepoželjne njuške. Kiseli osmijeh ispod maske blago je otkrivao namjeru. Uskoro je sve bilo jasno. More nasmijanih lica presrela je pustinja koja je donijela suhi pijesak. Pribojavali smo se da će zaustaviti izvor u potpunosti. Ipak ustrajnost i po neki sakriveni bunar spasili su šumske putnike. Pijesak se polako očistio, a more je donijelo valove na obalu.

S vremena na vrijeme u međuprostoru osluškivali bismo oba stage-a.
 
„Čuj što F.O.R.M.-ovci deru, čuj što Insolate pere.“ Znalo se u zraku i po mirisu gdje je tko. Teško je bilo izabrati gdje ostaviti energiju. Line-up je postao mala lektira koja se ponavljala kao mantra.

Negdje u krošnji borova nazirala su se krpana polja jutra koje dolazi. Sjene su postajale odrazi lica koja nisu pokazivala znakove umora. Spustio bih se ponekad da zavežem patike i ostao pogledom među rasplesanim nogama prošaranih plavim svijetlom. Prigušeni zvuk ispod mase tražio je da čim prije ustanem.

Sa jutrom su došle nove boje, karikature raznih oblika koje su imale svoje priče. Kao pojave u sjeni noći, tražile su smisao u tom trenutku. Neke uz ogradu pored zvučnika, druge izgubljene među drvećem, treće pak prekriženih nogu iza floora dok gledaju scenografiju pred svojim očima.

Bilo mi je teško naći osobni cilj. Našao sam se negdje između ove tri situacije, negirajući da u nekom trenutku ipak treba krenuti prema izlazu. U vrtlogu promatranja, plesa i nedefinirane priče, umor u nogama izjednačio se sa količinom sreće u glavi. Dva kilometra do Jankomirskog mosta tiho su nam vrebala iza uha. Odgađali smo kraj koliko god je bilo moguće.

Koliko god da smo bili odlučni, trenutak kad su noge ispale iz ritma bio je znak za polazak. Premoreni, sretni. Provirili smo iz šumice u raskoraku. Između neba i makadama nazirao se most kao fatamorgana. Iza nas je ostala živa šuma, ispred nas hodočašće.

Tempo, dva koraka – pauza, nije puno obećavao. Minute su sada postale sati. Dok smo brojali svaki metar shvatio sam da ovo nije bila još jedna noć. Nije bilo još jedno mučno, ali slatko jutro.

Zagreb je pozvao duhove u šumu, duhovi su se odazvali. Dali su do znanja da bajke još postoje. Usprkos progonu i represiji, lijepe se priče još pišu, a duhovi dišu. Noć koja je dokaz da su ideje i ciljevi kulture i kolektiva jače od onih koji bajke pokušavaju izbrisati.

Piše: Grgur Nikica Vuleta aka Vazdaisti