DJ Hell mi nikad nije bio zanimljiv kao producent i, osim izvrsnog albuma NY Muscle kojeg sam doma često slušao, njegova produkcija me nikad nije posebno privlačila. Produkcija Puff Daddya – još manje.
Po izlasku Hell-ovog najavljivanog album Teufelswerk, digla se velika medijska prašina oko optužbi Felix The Housecata da mu je Hell ukrao vokalni temu za The DJ, što me na kraju i nekako dovelo do toga da obratim pažnju na ovaj release. Sva sreća. Izgleda da se sve što Radio Slave dotakne pretvori u zlato. Ni ovdje rezultat nije ništa drugačiji – dok Diddyev distorzirani vokal priča kako "poštuje DJe koji se usude pustiti 20-minutnu verziju" Matthew Edwards aka Radio Slave predlaže svoju verziju koja se proteže do gotovo 30 minuta.
Klasični Edwardsov groove u kombinaciji sa psihodeličnim elementima originala dovoljna je garancija da unatoč maratonskoj duljini kompozicije nema ni govora o dosadi. No da ne bi ostalo samo na tome, oko 22. minute se pojavljuje klavirski solo koji na neočekivan način privodi track kraju. Rezultat je vrlo unikatan remix kojeg će vješti DJi znati dobro iskoristiti, i koji uvjerljivo dominira releaseom. Ostali remixevi, iako ima pokoji zanimljiv, padaju u drugi plan.
01. DJ Hell feat. Diddy – The DJ
02. DJ Hell feat. Diddy – The DJ (Radio Slave Remix)
03. DJ Hell feat. Diddy – The DJ (Deetron Remix)
04. DJ Hell feat. Diddy – The DJ (Paul Woolford Blackout Remix)
05. DJ Hell feat. Diddy – The DJ (Jay Haze Remix)
06. DJ Hell feat. Diddy – The DJ (SIS Remix)
