Dvostruki život konobara u Berghainu – od sex partyja do teatra

 

Nemali broj ovih priča isplelo je ukrižavanje sudbina zaposlenika ove europske glazbene meke. Neobične štorije i počeci prate one koji primaju keš za ono što bi ti radio i besplatno pa je tako jedna zgrada postala košnica svakojakih pozadina, talenata, povijesti, želja i snova.

 

U nedjeljno jutro, kada većina svjetskih partijanera svoje umorne vjeđe vuče kući, u Berghainu se stvari tek zagrijavaju dok red vijuga kilometar kroz pustopoljinu pred ulazom. Ekipa odjevena u sve od običnih T-shirtova, preko fetiš odjeće ili komadića koji jedva prekrivaju išta kože spremna je, a spreman je i 48-godišnji tip u vrućim hlačicama Roman Shamov. Već čitavo jedno desetljeće predsjeda glavnim barom Berghaina pozdravljajući stalne goste po imenu.

 

Napominje kako je pokušao raditi i u drugim barovima, ali da nije funkcioniralo jer "ne smatra se samo konobarom već i zabavljačem". Karnevaleskni defile drag queenova, domina i čudaka koji prođu kroz lokalitet svake večeri tako i tako nije ovdje zbog koktela već iskustva.

 

Otvoren 2004., Berghain je mnogo više no što se na prvi pogled čini. Naizgled derutna zgrada u svoju utrobu može odjednom primiti oko 1500 partijanera, no ipak to je samo jedan mali dio prostora koji se grana u tamne odjeljke, skrivene prolaze i zaboravljene zijevajuće prostorije. Ovaj vanjski svijet preslikava i nutrinu zaposlenika kojima je Berghain samo jedna od točaka u bogatim životopisima. Kada he Berghain održao izložbu Worker's Pearls preko 40 članova osoblja doprinijelo je slikama, fotografijama, multimedijskim instalacijma, koncertima i drugim performativnim elementima.

 

Baš tako ste i Shamova samog mogli zateći u Maxim Gorki Teatru i kao električnog tehničara i kao glumca. mogli ste ga zateći u ulogama od drag queena sve do srednjovjekovnog viteza na filmskoj vrpci, kako posuđuje glas lutku i kao surađuje s Rammsteinovim Christianom Lorenzom. Trenutno vodi radionice disanja u Istambulu i Tokyju, pjeva s indie Bandom Weird Fishes, i odlazi na turneje kao polovica dua Meystersinger, performativne grupe koja spaja teatar apsurda s klasičnim vokalima i elektronikom.

 

Napomenuo je kako zaista voli Berghain i kako je on više manje bio fokalna točka jednog poprilično neobičnog života i da je dolazio još dok su se partyji odvijali pod imenom Ostgut (1998-20003) u starom Bahn-Gelände. Do tada je E-Werk bio pravi klub za biti, gdje je ujedno po prvi puta i susreo droge.

 

Rođen 1967 u Istočnom Berlinu od majke židovke i oca muslimana odrastao je u malom stanu s majkom, tetkom i bakom i njenom djevojkom. Bakina seksualnost bila je taboo, a od oca je do 35 vidio samo fotografiju. Živeći s posljedicama 2. svj. rata majka i baka su samo željele sigurnost, ali mlada usijana glava za to nije željela ni čuti. Iako ga je zanimala literatura nije imao nikakva interesa za školu i bio je razredni klaun. " Bio sam onaj smiješan tip. Bio sam također vrlo vrlo tužan i osjećao se vrlo izgubljeno. Zato sam se borio da budem smješniji od svih ostalih." – napominje. 

 

Sve je započelo kada je unatoč majčinom protivljenju napustio stabilni posao električnog tehničara u Maxim Gorki kazalištu ne bi li se pridružio lokalnoj televizijskoj postaji koja je počela pokrivati noćni život kasnih 80-ih i ranih 90-ih, kada su techno klubovi i raveovi počeli permeirati napuštene berlinske lokalitete. Ovo je ujedno i bilo vrijeme kada je oko 25 počeo kopati po obiteljskim tajnama i saznao da su majka i otac imali kratak životni susret koji je rezultirao njegovim životom: " Osjetio sam oko 25 da moram preraditi svoju obiteljsku povijest jer ću inače biti jako nesretan čovjek. Uz rat i bježanje od Nacista moja majka nikada nije imala vremena viđati muškarce. Tako je kada je imala 29 otišla u Moskvu i to je bio prvi puta u životu da je bila prepuštena sama sebi. Nadoknadila je propušteno kada je upoznala mladog akademika iz Danestana. Proveli su zajedno dvije intimne noći i u drugoj noći dogodio sam se ja." Majka je poslala pismo, ali odgovor nije stigao do nekoliko godina kasnije kada je otac tvrdio da je KGB presreo pisma. I danas Shamov nije siguran koliko je priča istinita, ali u 35 je napokon upoznao oca.

 

U dvadesetima je ipak bilo vrijeme koje je većinu mladih Berlinčana poguralo u svijet i Shamov je s prijateljem tako završio u SAD-u gdje se ujedno i otvoreno deklarirao kao gay muškarac. Po povratku u Berlin odlučio ostati u svom gradu i u procesu otkrio i novi talent – " U određenoj fazi sam započeo zaista gledati u nutrinu, zaista mijenjati stvari. Ti je dovelo do toga da sam shvatio da znam pjevati. Da bi mogao pjevati moraš čvrsto stajati s nogama na tlu i biti u trenutku, što je do tada bilo nemoguće za mene jer sam bježao, bježao i bježao od prošlosti".

 

Razgovor za posao u Bergahinu protekao je neobično. Dvojca su ga upitala što misli da bi mogao raditi i Shamov je spomenuo kako bi mogao biti na vratima, na što je, kako sam napominje, dvojac "laughed their fuckin asses off" i tako je završio u baru Lab.Oratoryja svakog vikenda na "gay fethish stuff" partyjima. Kada su ga upitali čemu ne bi volio prisustvovati napomenuo je kako je sve vidio ali kasnije se ispravio "Mislio sam da sam sve vidio. postojao je jedan party na kojem zaista ne bi volio raditi. Zvao sam ga Nutella Party". No party nije imao nikakve veze s Nutellom. U okviru nastranog sex partyja aluziju možete zaključiti sami.
{youtube}IQKR5gldcn8{/youtube}

 

Veliki dio vremena sada posvećuje projektu Meystersinger s Luci van Org, s kojom trenutno radi na trećem zajedničkom albumu. Duo se prezentira kao "forma egzorcizma kroz zabavu, ekspulzija traume usađene u nacionalnu i individualnu pshu i način osobne katarze za njega i Org koji podsjeća na odlazak na psihoanalizu".

 

Ovo je samo jedna od priča iz Berghaina. Zamisli samo energiju mejsta na kojem se ovo smatra sasvim uobičajenim putem. Neki klubovi nikada ne postanu ništa više od zidova i krova no neki uđu u legendu i to nemalom zaslugom ljudi koji ih održavaju u pogonu!