Eric Prydz: “EDM je kao trava… ili McDonald’s”

 

Hollywoodska Palladium Arena je prije nekoliko dana postala poprište golemog eventa na kojem je Prydz dofurao svoj EPIC 4.0 live show. Švedski glazbenik stao je ispred golemog lightshowa s limeta zelenim laserima, hologramima tornada i laserskog scana svog vlastitog lica koje je plutalo ponad njega baš poput dekapitirane mudre glave čarobnjaka koji domom zove Oz. Prydz sam, zarobljen u svjetlosnu kuglu, potiče publiku da pogura kazaljke energije do kuda ide. No pjesma koju odbija svirati već 10 godina je ujedno i njegov najveći hit, Call On Me. Traka inspirirana French Touchem i izgrađena na sampleu Steve Winwodove Valerie s videom koji je postao mokri san svih onih tipova koji su 2004. plovili u hormonski natopljenoj frustraciji teenagerstva, tako je uskraćena široj top listama zaluđenoj masi.

 

Prydz ima poprilično neobičan odnos s EDM poskočicama i masama koje se u njihovom ritmu njišu. Izdanja koja nastaju u post Call-On-Me eri sve više naginju progressive houseu i odmiču se od ljubazno neutralnih traka prikladnih za mainstream lakoću radio vala.

 

Novi album Opus tako je dvosatno izdanje na kojem je naslovnu traku u desetominutnom izdanju preradio i Four Thet. No temeljni monomer gospodina Prydza je upravo proturječje. Ujedno i ludi kada ga se svrstava s Vegas headlinerima iako je upravo  tamo 2013. držao rezidenciju, ignorira zahtjeve pop zvijezda koje bi voljele s njime raditi, no ne bi imao ništa protiv na nekoliko sati u studiju s Adele. Razočarano-optimistični pogled obilježava i njegov stav prema EDM-u generalno, gdje govori kako je "Glazbeno vrlo dostupan, otrcan i vrlo pop […] to nije house ili techno nego pop s 4×4 ritmom". Osvrnuvši se na one koji ga još danas povlače za rukav da pusti Call On Me kaže: " To su normalni potrošači koji slušaju radio i vole top 10 listu na iTunesu tako da sviđa im se ta pjesma jedan tjedan, a već drugi je tu nešto drugo. To je kao fast food, konzumacija glazbe iz tjedna u tjedan".
{youtube}47nIoXraa_Q{/youtube}

 

Nastavlja – "EDM je gotovo kao trava… EDM je vrlo dostupan, kao McDonald's ili nešto slično. Ideš na prvi festival i vidiš sve ove izvođače i konfete, buku i vrištanje u mikrofon i goleme melodije, i mogu vidjeti kako šesnaestogodišnji klinac na prvom festivalu može postati ovisan o ovome, ali postati ćeš stariji i tvoj glazbeni ukus će se rafinirati. Razviti ćeš stvarni interes za glazbu."

 

Eric se također ne uklapa baš u tradicionalni kalup superstar životnog stila. Ne gleda blagonaklono na letenje pa ga turneje na duge sate vežu na buseve kojima putuje i jednaku količinu vremena kao na velikim pozornicama provodi u sićušnim klubovima, gdje preuzima druge aliase pa je Pryda onaj koji vrti melodični eksperimentalni house, dok Cirez D udara po oštrijoj techno domeni. I tako ovaj tip koji je nedugo izdao album za Virgin Rec, i napunio Palladium istu večer piči u opskurni dio LA-a, u mali klub znojnih zidova ne bi li se u 2 ujutro pojavio kao Cirez D.

 

Onima koji ne mogu pomiriti paralelne svjetove u kojima živi jednostavno kaže "Ovo je gotovo način na koji meditiram. I noćas imam priliku otići u ovu mračnu underground rupu i za nekoliko stotina napraviti ovu glazbeno potpuno drugačiju stvar. Ali to je jednostavno ono tko jesam – volim ovo i volim činjenicu da sam pronašao način da radim oboje".