Fotografije napuštenih klubova zlatnog doba talijanskog disca

Kao da su sve energije ikada okupljene u sada derutnom prostoru na neki način ostale upisane u zidovima i ustajalom zraku, duhovi prošlosti koji u jedan glas pričaju svoje priče… intuicija je najjači alat koji imaš, vrsta univerzalne inteligencije istraživanja onoga oko sebe. Svijet će nekada biti preglasan da bi je mogao čuti, no moguće je doći na mjesto tišine samo s misijom i foto aparatom i pustiti prostore da pričaju.

Baš ovo učinila je Domenica Melillo, Nedavno diplomirala na Akademiji finih umjetnosti u Napulju, ova mlada žena krenula je istraživati disko maniju koja je obilježila kulturalni život 80-ih i 90-ih u Italiji, omatajući ih s današnje točke gledišta u neodređenu nostalgiju za izgubljenim vremenom. Digitalizacija je donijela jedno univerzalno ne mjesto stalne sveprisutnosti svega i svakoga u ne mjestima internetskih interakcije s  glazbom, no ulazak u talijanske katedrale noći označavao je u ovo doba glazbeni eskapizam na kojem se gubiš na noć ili čitav vikend ostavljajući realnost po strani.

Projekt je naziva Discotex – novo skovana riječ koja nastaje fuzijom riječi "discoteque" i neologizma "urbex" koji se referira na istraživanje napuštenih ili uništenih urbanih struktura. Ono što je započelo kao završni rad gospođice Melillo preraslo je u međuvremenu u devetomjesečni projekt i dokumentarno putovanje koje ju je povelo zakutcima Italije u potrazi za napuštenim strukturama iz krunske ere vinila i disco glazbe. Na putu je našla arhitekturalne prikaze ostatak onoga što je bilo srce jedne scene posjećujući mjesta kao što su Ultimo Impero, CafèSolaire, the Marabù , 7Up, and the East Side. Nekada gigantski glazbeni zabavni parkovi sada su urbane katastrofe, nakaradni šiljci rasapa strukture, eko katastrofe, mjesta okupljanja korisnika ilegalnih droga.

Melillo je medij fotografije ujedno nadogradila i zvukom provlačeći fotografije kroz Audiopaint – program koji pretvara metapodatke u zvučni zapis koristeći vizualnu informaciju kako bi odredilo zvučnu frekvenciju koristeći razne varijable kao boje i pixele  koji se prevode u tempo i granične frekvencije, pokušavajući tako replicirati zvučne karakteristike svakog prostora. Napomenula je kako su zvukovi koje je dobila neobično slični onima koje je čula unutar samih prostora – "Sve je stenjalo". Razlog ovog transkripta vizualnog u sonično bila je Domenicina ideja koja se kuha već godinama da bi voljela postaviti izložbu fotografija za slijepe, ali izvan standardnog opipnog modusa novi program je dao mogućnost toga da slijepi i slabovidni iskuse osjećaj prostora bez korištenja primarnog izvora kojime oni s punim vidom prikupljaju 90 % informacija o svijetu oko sebe. Spominje i da je Discotex istodobno i slavlje dekadencije, nečega što je nužno prisutno u umjetnosti koja mora "reevaluirati mjesto, objekt i s njima povezane emocije."

Pa na duhove plesa, glazbe, sumnjivih zatvaranja, mjesta koje je vrijeme prestiglo, pregazilo i premljelo ostavljajući goli kostur priče posljednjih 20 godina prethodnog milenija za više fotografija navrati ovdje.