Home Made Electronica
Nije neka nova misao, ali je i dalje vrijedi ponavljati: albumi nisu, niti su ikada bili iole relevantan barometar stanja onoga što običavamo nazivati plesnom elektroničkom glazbom. Ključne diskografske jedinice malog milijuna žanrova i podžanrova "techno dijaspore" bili su i ostali singlovi, remiksi i miksevi. Jest da su u doba booma "elektronike" devedesetih albumi Chemical […]
Nije neka nova misao, ali je i dalje vrijedi ponavljati: albumi nisu, niti su ikada bili iole relevantan barometar stanja onoga što običavamo nazivati plesnom elektroničkom glazbom. Ključne diskografske jedinice malog milijuna žanrova i podžanrova "techno dijaspore" bili su i ostali singlovi, remiksi i miksevi. Jest da su u doba booma "elektronike" devedesetih albumi Chemical Brothers, Daft Punk, Prodigy i inih crossover-heroja odigrali značajnu ulogu – no već tad albumi su pričali tek mali dio priče, predstavljali tek skromni vrh orijaškog ledenog brijega. A danas…
Netko tko danas elektroničarsku produkciju prati jedino putem albuma, mogao bi zaključiti jedino da je stvar mrtva da mrtvija ne može biti. Što je, naravno, potpuno krivo. Primjerice, electro i minimal house zadnjih su par godina iznimno vitalne scene koje vladaju klupskim house podzemljem – međutim, većina ključnih igrača tih scena uopće nije izdala album. Još k tome, mnogi od njih prvenstveno su se proslavili remiksima tuđih stvari! Više nego ikad, albumi plesne elektronike djeluju kao marginalna, gotovo anakrona institucija.
Pa ipak, nije uvijek tako. Svake godine redovito se pojavljuje naramak istinski vrijednih elektroničarskih albuma koji udovoljavaju prohtjevima tvrdokornih clubbera, ali se i trude napraviti iskorak prema casual "diletantima". Takvi albumi – kao recimo prošlogodišnji «OK Cowboy» Vitalic – često miješaju beskompromisni klupski materijal sa stvarima koje se približavaju klasičnom tro-četverominutnom formatu pop-pjesme.
Međutim, «Sozial Freischwebende Album» Davora O bliži je arhetipu elektroničkih albuma devedesetih. Kako trajanjem (79-i-kusur minuta), tako i sadržajem. Album zaziva prvu polovici devedesetih, kad «chill out» još nije bio pogrdna etiketa za Cafe del Buddha pizdarije, a pojam IDM-a se nije vezivao isključivo uz sociopate s Fruity Loopsom. Bilo je to doba «elektronike za kućno slušanje» koja istovremeno nije zazirala od plesnog podija, «ambienta» koji nije bio sporog tempa, kamoli new age – već se izravno nadovezivao na techno Detroita. A ambijentalna elektronika, baš kao i house, u 90% slučajeva valja jedino ako ima techna u svojoj DNA.
Davor O je, prije svega, techno izvođač. To može zvučati malo neobično za današnje hrvatske prilike, gdje se pojam techna danas manje-više isključivo vezuje uz gustu perkusivnu džunglu europskog schranza koja ne nudi nikakav melodični predaha, ili funky techna koji je isto to samo uz dodatak pokoje šture bas-linije. No, techno je jedna puno šira i duža tradicija, kojoj melodija ne mora biti nužno strana – a Davor ne krije svoju fascinaciju radovima detroitskog pionira Carla Craiga.
Na «Sozial Freischwebende Album» dade se naći zametaka deep housea, click housea, broken beata, no prije svega dominira craigovska astralna romantika, ode mistici noći u obliku raskošnih elektroničkih simfonija. To što zvuči kao da je doplutao iz nekog drugog, ne toliko dalekog vremena – nije nikakav problem, uzevši u obzir da je prožet čežnjom za jednim drugim vremenom, dalekim i nedosanjanim.
To je ona sorta propulzivne sjete koju je David Toop nazvao «nostalgijom za budućnošću». Nije za svakoga, ali nije ni hermetično po prirodi: širom otvorenih ruku, Davor samo traži nekoga s kim će nastaviti sanjati isti san.
Text by Tonći Kožul
