Iran trpa troje u zatvor zbog distribucije undergrounda!
Sada ti je već više manje jasno da živiš na planetu koji je posjetio javnog bilježnika i tražio ga da udari jedan masni pečat kako bi ovjekovječio razvod od zdravog razuma.
Tako su u bezakonju i kaosu koji rezultira ignoriranjem razuma na leđima političkih interesa, koji kao prijetnju vide sve ono što se ne uklapa u standardni kalup poslušnog, dosadnog, nekreativnog konformizma mase nad kojom se vlada, Mehdi i Hossein Rajabian i njihov prijatelj Yousef Emadi optuženi za "širenje propagande protiv sistema". Kako su to ovi strašno opasni disidenti odlučili potkopati sam temelj državne institucije? Baš opakim alatom glazbe.
Trominutno suđenje bez prava na odvjetničko zastupanje prethodne godine osudilo je trojku pod optužnicom "vrijeđanja islamskih svetosti", "širenja propagande protiv sistema" i "ilegalne audio-vizualne aktivnosti" jer su distribuirali glazbu koju nije odobrilo ministarsto kulture. Prethodnog su tjedna pozvani na odsluženje trogodišnje zatvorske kazne nakon što je njihova žalba na presudu odbijena.
Ova gotovo monthypythonovska saga na granici skeča kazališta apsurda započela je uhićenjem u listopadu 2013. kada ih je Revolucionarna Garda (oh, ironije) privela zbog povezanosti sa sada blokiranim Barg Musicom, navodno upletenim u distribuciju underground glazbe čije su poruke iranske vlasti zatekle uvrijeđenima. Na optužbu filmaša Hosseina Rajabiana nadodana je i ona koja se tiče njegovog filma "The Upside-Down Triangle" koji se dotakao problema ženinog prava na razvod u Iranu.
Za vrijeme pritvora, koji je većinom proveden u samici, vlasti su iz njih iščupale priznanja koja su kasnije korištena kao dokaz i baza za osudu, a aktivističke grupe koje se bore za ljudska prava sve glasnije progovaraju protiv ovakve standardne prakse iranskog pravosuđa. Amnesty je napomenuo kako su bili premlaćeni i mučeni elektrošokovima u pritvoru sve dok nisu pušteni na jamčevinu.
Priča dvojce glazbenika i filmaša podigla je toliko prašine jer je samo simptom mnogo većeg problema u kojem se u namještenim brzinskim postupcima iza rešetaka na političkoj bazi sprema svatko tko se usudi ne slijepo pognuti glavu pred režimom.
Tako je šutnju prekinula i obitelj Farhada Atlasija, bivšeg zasposlenika iranskog ministarstva vanjskih poslova koji služi desetogodišnju kaznu za kolaboraciju s neprijateljskom nacijom ili pak kurdsko-iranski novinar Mohammad Sadiq Kabudvand, koji služi kaznu od 10 i pol godina zbog socijalnog aktivizma koji uključuje uspostavljanje Organizacije za ljudska prava u Kurdistanu.
Ovo su samo imena koja služe kao podsjetnik goleme horde bezimenih političkih osuđenika. Slučajeva je nebrojeno, a svako novo javno ima samo dodaje još jednu točku u arsenal koji će naposljetku opaliti sa svime što ima protiv ideologije koja ne tolerira ništa izvan sebe same.
No kako to obično povijesno biva, režimi koji se boje bilo kakve opozicije obično su oni koji nisu dovoljno stabilni da bi se održali na bilo koji drugi način do sijanjem straha, jer svaki prozor kontrakulture ili drugog pogleda na stvarnost ugrožava i ovako već klimavu strukturu i ono što je ustoličeno kako bi vladalo zemljom premeće se u borbu nekolicine samo u svrhu održanja besmislene impotentne moći radi moći same. Svaki sistem koji kritiku gleda kao prijetnju, a ne feed back kojim može iznova opisati svoje granice i mogućnosti, neminovno se nalazi pred kraj svoga puta sasvim svjestan svoje esencijalne ideološke neodrživosti, no dok god se ljudi boje postoji mogućnost da paralizirani strahom neće vidjeti očito.
