Jer zašto ne bi partyjao u podzemnoj?
Uvriježeno mjesto za ples je svako ono gdje ti se pleše. Imao si trenutke kada si, zaključan slušalicama u svoj svijet, potegao neki move usred grada ili u redu u banci (ako nisi nisi živio i to ti je na listi za ovaj tjedan).
Sve živi u ciklusima i slojevima, logičnim progresijama koje slijede iz prethodnog pa tako ni kulturne prakse nisu iznimka. Obratiš li pažnju primijetit ćeš nekoliko distinktivnih razdoblja – početke u kojima se subkulturno djelovanje još uvijek smatra disidentskim činom i baš sve je underground u tamnim skladištima ili napuštenim objektima, zatim slijedi faza dva u kojoj ova praksa dobiva svog svjetlijeg mainstream brata kako prefiks "sub" polako ispada iz jednadžbe i ono što je počelo kao pobuna i eksperiment postaje mirno mjesto prihvaćeno u standardnu kulturu.
Povratna sprega potrebe za distinkcijom zatim djeluje da na temelju toga još više odmiče jedan pol od drugoga, kako bi se ogradili od onoga što gledaju kao perverziju inicijalne ideje. Klubovi postaju legitimna društvena mjesta sa svim potrebnim dozvolama, plaćaju poreze, posluju jednako kao banke ili pošte. No tada stiže post-clubbing era – zasićenost običnim gura inovaciju u odbiru lokaliteta za drugačije iskustvo koje pokušava uhvatiti onaj osjećaj novosti s početaka.
Pa je jedan takav novitet buknuo upravo u Velikoj Britaniji, kada su se kola podzemne pretvorila u improviziranu party lokaciju uz zvuke Fruity Loops techna. Sasvim neočekivana trešnja na clubbing sladoledu, koju možeš translatirati bilo gdje, u čekaonice, botaničke parkove, autobusne stanice… Imaš li oko sebe one kojima se pleše, bilo koja lokacija može postati privremeni klub, u ovom bizarnom slučaju s vratarom, tipom koji te provjerava da nemaš kod sebe nikakvu drogu jer "te s time ne može pustiti u svoj klub". Genijalan načni da dosadnom uštogljenom svijetu koji stvari trpa u kutije pokažeš jedan ekspresivni prst i živiš kako želiš.
