Lica ekipe koja nije upala u Berghain!

 

Jedan subkulturni punkt preraste svoje margine i postane mnogo više od lokacije i zidova, postane mjesto koje živi negdje na ivici stvarnog i ideala, živi više kao ideja i entitet nego kao stvarno mjesto dok paralelno postaje meka i lokalitet hodočašća subkulturnjacima diljem svijeta.

Foto: Christophe Gateau / dpa

 

Zašto postane to što na kraju jest? Da postoji univerzalan recept svi bi ga primjenjivali. Nitko ne zna. Možda je do truda ljudi iz pozadine, možda je do toga da se stvori kritična masa sjajnosti ili da jednostavno nikne u pravo vrijeme na pravom mjestu uz prave ljude u pozadini ili je pak izgrađen na pentagramu ili bivšem indijanskom groblju…  Sve je moguće… Ali kada jednom krene legenda hrani sama sebe i postaje neprekinuta kao zmija koja jede svoj vlastiti rep u beskonačnoj petlji obnavljanja. Postaje ideja jednog apsoluta na način na koji to postaju raj ili pakao.

 

Berghain je tako svjetionik elektroničkog izrastao na tlu grada razderanog i spojenog kroz povijest, sjecišta priča i sudbina, Berlina. Kako je posjet Berghainu s vremenom mutirao u značku ponosa koja te tek čini pravim partijanerom (do tada si više manje vježbenik) tako se kroz godine razvilo i beskonačno mnogo teorija koje pokušavaju poraziti arbitrarnu politiku ulaska. No što se više teorija rađa simultano se nameće zaključak da pravila nema i da je razbijanje glave prije ulaska i detaljno kalibriranje persone kako bi bogovi plesa ( čitaj ekipa koji stoji na ulazu) sasuli svoju milost na tebe, uzaludno. Tajanstvenost je pogonsko gorivo glasina pa ste tako do sada mogli čuti nekoliko teorija, od onih kao da ćete izvisiti na vratima dođete li u velikoj grupi, ako ste stranac, nosite li ikoju drugu boju osim crne ili ako ste straight muškarac… Sve ovo su samo naklapanja. Pravila su stabilna kao žele na vrhu zvrka koji se vrti na vibratoru u rukama artritičara za vrijeme potresa devetke po Richteru.

 

Prethodne godine je tako njemački ogranak VICE-a odlučio dovesti fotografski duo, Benedikta Brandhofera i Leifa Marcusa, kako bi objektivom ovjekovječili lica onih kojima je ulaz uskraćen. Muškarci i žene, sami ili u parovima, domaći, stranci… jedino zajedničko im je da su poslušali sugestiju zamatanja u crninu…. Ali to nije pomoglo, zar ne? Pa baci oko na nekoliko fotki niže, a na originalni članak i više fotki osjeti se slobodnim kliznuti baš ovdje.