Najveća vinilka na planetu!
Za razliku od životinja, koje također neprekidno komuniciraju, postoji jedan distinktivni faktor koji je čovjeka podigao izvan animalnog – sposobnost da posreduje svoju komunikaciju medijem, da je zabilježi, pohrani i reproducira podatak, stvarajući pritom goleme sisteme kao što su znanost, filozofija i umjetnost.
Čovjek time nije više biće bez povijesti, gdje svaka generacija započinje iz nule gradeći samo na evolucijskom kronologijom u gen upucani nagon. Mi volimo svoju povijest jer nas ujedno definira i onima koji smo sada, dok sa svojih pet osjetila plutamo, istražujemo i iskustveno shvaćamo svijet oko sebe.
Zvuk i njegova pohrana tako golicaju ljudske maštarija već sredinom 19. stoljeća kada kreću prvi pokušaji njegova bilježenja u analognom mediju. Grube voštane trake početaka, s kojima je eksperimentirao još Edison, zamijenjene su kružnim pločama koje su u urezima nosile zvučne priče popraćene karakterističnim pucketanjem koje je kao barijera između stvarnog vremena i vremena za glazbu obilježilo čitavo jedno razdoblje. Kada kažeš vinilka misliš da govoriš o svim pločama ikada i ne znaš da je tvoja riječ reduktivnog karaktera i odnosi se samo na ploče nakon drugog svjetskog rata kako je ranih 50-ih polivinil klorid postao novi standard proizvodnje. U prvim desetljećima pojavljivanja ploče su postojale usporedno s fonografskim cilindrom, no 1912. penju se na vrh i ostaju u centru pažnje glazbofila čak i u doba pohrane glazbe na kazetama, da bi bile izgurane tek svojim manjim oblim bratom CD-a. Oko '91. napustile su ipak primarnu ulogu medijskog sistema kako bi elegantno prepustile floor digitalnom, ali 2014. bogovi zvučnog su odlučili da im fali miris vinila i zvuk vađenja ploče iz košuljice i oko 2015. popularnost iznova masovno raste povećavajući prodaju peterostruko.
No kako volimo ekstreme jer su oni smjernice i maksimizacije ljubavi tako je vrijeme i da saznaš koja je bila najveća, da zaista najveća promjerom, ploča ikada načinjena. Jedna sasvim nevažna i banalna trivija u velikom planu tvoga života, no ona koja te istodobno bezrazložno veseli i time opravdava svoje postojanje i saznanje o njoj.
Ne znamo jesi li ikada sanjao da se vraćaš u Hotel California, da je sve baš kako je bilo, a opet je pomaknuto, nakošeno i nahero, kao povratak u fatamorganu gdje si zarobljen u samoga sebe koji si bio u doba prvobitnog stvaranja iskustva na kojem ćeš temeljiti svoj sadašnji ugodni melankolični deja vous. E pa ploča legendarnog banda Eagles koja nosi ime baš ovoga hotela, himna svih onih koji se moraju prvo izgubiti da bi bili nađeni, postavljena je u siječnju 2014. na krov kružne Forum lokacije u Los Angelesu u čast njenog reotvaranja kao jedna od najopskurnijih promocija ikada, a instalirana je mjesto kako bi najavila šest koncerata samoga banda koji su se u siječnju te godine održavali unutar Foruma.
Album je prvi puta izdan 1977 i prodao se u 32 milijuna primjeraka globalno dok je njegova gigantska replika bila 125 metara promjera i vrtila se na 70 rpm-a pokrivajući površinu od odokativno 4.5 nogometna igrališta. Bilo je potrebno 25 tona materijala, 20 0000 sati kako bi se dizajnirala i konstruirala, 15 000 LED-ica koje je osvjetljavaju, 8 i pol kontinuiranih dana za printanje grafike i 75 radnika i 13 inženjera… Za sve detalje konstrukcije zdanja koje je svoju poruku slalo slovima veličine onih na Hollywood znaku baci oko na video ideje i konstrukcije i uživaj u infu za koji bi i ekipa iz Guinness tabora podignula obrvu u zanimanju. Enjoy! (i kad si već kod toga poslušaj "Hotel California", predugo već nisi)
