Psihodelični techno gurui!
Ili – kako su kontra-kulturne ikone prvog Ljeta Ljubavi postale uključene u dance glazbu drugoga?
Bila je 1995., londonski Heaven je eksplodirao u aplauzu. Tip kojem su pljeskali nije čak niti predsjedao pultom. Ćelav, sijede brade pred njima je stajao Allen Ginsberg koji se žustro primio stiha oživljavajući u sjećenje spremljen duh divljih 60-ih. Ovo je bilo doba u 90-ima u kojima su psihodelični gurui postali heroji jedne kriške clubberske pite, oni koji su gledali rađanje originalnog acid housea i rave scene tražili su mjesto gdje bi ova iskustva mogli postaviti u neki duhovni ili ideološki kontekst.
Mislioci poput američkog etnobotaničara i psihonauta Terencea McKenne i vrhovnog LSD svećenika Timothy Learyja postali su utjecajne figure više psihodelično nastrojenim rubovima britanske dance kulture. Megatripolis je tako serijom evenata pokušao pokrenuti neku vrstu psihodeličnog rave pokreta promoviravši pametne droge i novi izum interneta koji prikazuju kao alat kojim će se čovječanstvo osloboditi okova informacijskog ropstva. Klub je u rukama držao vlasnik Fraser Clark, osnivač Encyclopedia Psychadelica magazina, koji je vjerovao kako je rave scena renesansa originalne hippie filozofije koji se spontano upalio među novom generacijom mladih.
Rave kultura je za Clarka bila utemeljena na drevnim drogom infuziranim plesovima i plemeskom šamanizmu. Na ovaj način veterani psihodeličnih istraživanja poput McKenne postaju ideološki mentori. McKenna je tako u svojoj knjizi Hrana Bogova postavio teoriju da su još od prethistorije psihodelične biljke igrale vitalnu ulogu u razvoju ljudske svijesti i da bi uvođenje ovih biljaka na rave scenu kao suvremeni šamanski ritual uzrokovalo skok na višu razinu svijesti i riješilo krize s kojima je ljudsko suočeno.
Neki momenti mogli su se dogoditi samo u 90-im, baš u toj točci u vremenu i baš u tom kontekstu. The Shamen, jedan od najpopularnijih britanskih bandova izdao je sasvim nekomercijalnu traku – 8 i pol minuta govora o benefitima psihodeličnih droga postavljenih na apstraktnu elektroniku pozadinu, čime je stvar još neobičnija jer su posljednja tri hita The Shamena bila pop pjesme. Traka je postala hit i usadila se na BBC Radio 1 sipajući klincima propagandu droga za širenje svijesti.
Timothy Leary je također uočio potencijal rave scene za svoje ideje, visio je u Limelightu u New Yorku a knjigu Kaos i Cyber Kultura lansirao u jednom dijelu Megatripolis franšize u San Franciscu 1994. No ipak berlinski period slave i kaotične kreativnosti po padu zida bio je prava meka. Osnivač Tresora Dimitri Hegemann je tako uvjerio rektora Humboldt sveučilišta da dopusti predavanje Harvardskog profesora – što je Leary dakako i bio sve do otpuštanja 1963. Mark Reeder, osnivač berlinskog trance labela MFS bio je u publici toga dana i potvrdio da je Leary djelovao pomalo kao mistik potvrđujući im sve što su već znali. Većina klinaca Istočnog Berlina u tom trenu nije još imala iskustva s težim drogama, a predavanje je snimljeno i kasnije je Learyjev glas iskorišten kao glavni vokal na techno albumu Psychedelics to Cybernetics, a uključuje i Reederov dokumentarac o berlinskoj kontra-kulturi 80-ih, B-Movie.
Entuzijastičnu novu publiku u rave sceni našao je i LSD pionir i novelist Ken Kesey koji je uspoređivao svoju odiseju u 60-ima s novim izdancima rave scene. No ovi gurui nisu bili jedini korisnici ecstasyjem inspirirane potrege za značenjem. Ona je ujedno napajala i novonastajuću psihodeličnu trance scenu koja u London stiže iz Goe u slično vrijeme. Promotor trance partyja Phill Ross sugerirao je kako je globalna psytrance scena stimulirana disidentskim strastima scene koja se okupila oko Fraser Clarkova eksperimenta u Megatripolisu kao i duhovnim lutaocima koji su donijeli nove utjecaje iz Goe.
Danas bi bilo gotovo nemoguće stvoriti ovakve čvrste poveznice jer su originalni igrači odavno već izašli na zadnji naklon. Timothy Leary je umro 1996., Allen Ginsberg 1997., Terence McKenna 2000., Ken Kesey 2001., a Fraser Clark 2009.
Možda su ovi pokušaji "Shamanarchyje", kako ju je Fraser, zvao pogledani iz konteksta današnjice pomalo naivni, ali ono su bila drugačija vremena, ali kombinacija acid housea i ecstasyja je bila iznimno moćna kada je prvi puta preplavila scenu ili kako je sam Clark napomenuo tada su i najnepojmljivije ideje izgledale mnogo više moguće: "Kako je zabavno biti živ danas".
Izvor: Red Bull Music Academy
