Elektronička glazba je od svojih samih početaka pomicala granice, kako u glazbi, tako u društvu i svijetu. Još u 1968. sa svojim albumom “Switched On Bach” izvedenim na Moog sintesajzeru, Wendy Carlos je osvojila tri Grammy nagrade te je među prvima na svijetu spojila klasičnu glazbu i elektroničku.

Album je inspirirao generacije i ostavio veliki trag u povijesti, a sama Wendy Carlos osim što je pomicala granice u glazbi, to je radila i u društvenoj svijesti prema seksualnim slobodama i identitetu. Iako će kasnije otkriti da je trans, u to vrijeme trans identitet nije bio razumljiv, a kamoli prihvaćen u mainstream kulturi.

Desetljećima kasnije, elektronička glazba se razvila, kao i stavovi prema rodu i seksualnosti. Trans umjetnici su postali utjecajni, privučeni slobodom izražavanja koju elektronička glazba omogućava, kao i osjećajem podrške zajednice obožavatelja elektroničke glazbe, trans, nebinarni i rodno nekonformni umjetnici danas imaju svoje mjesto na sceni.

RUI HO

RUI HO utjelovljuje elektronički podžanr poznat kao maksimalizam. Kao i mnogi zapadni glazbenici, prvo je uronila u pop glazbu kao oblik bijega i suptilne pobune protiv strogog djetinjstva. Navodeći nedostatak vidljive queer kulture u Kini, Ho kaže da nije mogla prihvatiti svoj identitet kao trans žena sve dok nije započela studij u Parizu.

Izrazito iskrivljeni vokali na njezinom albumu iz 2020., Lov3 & L1ght, odražavaju umjetničino prilagođavanje novom rasponu oktava nakon što je prošla kroz feminizaciju glasa tijekom svoje tranzicije. Ipak, lakoća koju Ho osjeća u svojoj koži ogleda se u samopouzdanju zvučnog krajolika albuma; pomno osmišljeni svijetli sintesajzeri pokazuju neustrašivu radost koja istovremeno djeluje strano i snažno povezano s modernim životom na Zemlji.

Hoina misija da unese tradicionalne kineske zvukove u eksperimentalnu elektroničku/pop glazbu možda je dobila na važnosti tijekom neočekivanog boravka u Kini tijekom karantene 2020. godine. Iako tehnički još uvijek živi u Njemačkoj, ironično je da, baš kao što joj je nekada glazba bila bijeg od mjesta gdje je odrasla, sada je glazba način na koji se ponovno povezuje sa svojim korijenima.

Kìzis

“Ljubav je ono što me održava na životu,” glasi refren pjesme “Side of the Road,” treće pjesme na Tidibàbide / Turn, drugom albumu transrodne glazbenice Kìzis iz Montreala. Otvoreno govoreći o svojim borbama za opstanak kao umjetnica i član marginaliziranih zajednica, ovaj stih nije samo poslovica, već stvarna izjava.

Album, koji traje tri i pol sata i sadrži 36 pjesama, predstavlja ambiciozno djelo koje prkosi žanrovima i konvencijama glazbene industrije. Kao i na svom prvom albumu, Kìzis kombinira organske ritmove sa sintesajzerskim zvucima, pjevajući na engleskom i anishinaabemowinu, jeziku naroda Algonquin. Njezin izbor jezika pridonosi očuvanju kulture, ali i omogućava širi raspon samoizražavanja.

Kìzis također proširuje granice elektroničke glazbe na Tidibàbide / Turn, dodajući analogne instrumente svom osnovnom sintesajzeru, uključujući klavir, violončelo i ručni bubanj koji je izradila njezina sestra, te surađujući s raznolikim umjetnicima poput Owena Palletta, Tima Nelsona iz Cub Sporta i trans legende Beverly Glenn-Copelanda.

Octo Octa

Kao Octo Octa, Maya Bouldry-Morrison stekla je reputaciju jedne od najtraženijih DJ-ica na klupskoj sceni istočne obale u Americi. Iako je svoju karijeru započela kao dio uspješne underground scene u Brooklynu, Octo Octa i njezin partner, DJ/producentski kolega Eris Drew, napustili su grad i preselili se u New Hampshire 2019. godine. Tamo oboje uživaju u zvucima prirode i zajedno vode izdavačku kuću T4T LUV NRG.

Octo Octa je počela stvarati glazbu prije nego što je prošla tranziciju, a prisustvo na sceni joj je uvelike pomoglo sa samopouzdanjem i samoprihvaćanjem. Kroz svoju karijeru redovno otvara raspravu o sistemskim predrasudama koje pogađaju trans zajednicu, a prihode sa svoje izdavačke kuće donira brojnim udrugama koje podržavaju transrodnu ravnotežu.

Iako je otvoreno politična, Octo Octa naglašava da je njezin rad u osnovi proslava ljubavi, što je objasnila u jednom intervjuu “ova glazba je tehnologija za isceljenje i želimo da se razumije da trans ljubav pomaže u toj energiji.”

Tygapaw

Za Dion McKenzieja, umjetnika iz Brooklyna poznatog kao Tygapaw, prosvjedi na početku ljeta 2020. godine imali su poseban značaj. Samo nekoliko dana u lipnju, objavili su EP “Ode To Trans Black Lives”, koji sadrži melodični techno i spoken word autora i aktivista D-L Stewarta, usmjeren na podršku crnim trans i nebinarnim glasovima koji su nedostajali u raspravi.

U studenom 2020., Tygapaw je otišao korak dalje, objavivši svoj debitantski album “Get Free” za meksičku izdavačku kuću NAAFI. Album, koji je pravovremen i politički nabijen konceptualni rad koji izravno odgovara hitnosti trenutka, također je umjetnikova oda povijesti detroitskog techna.

Kao promotor noćnog života, Tygapaw je poznat po stvaranju prostora koji su postali akti otpora za marginalizirane osobe, obogaćujući događaje osjećajem osnaživanja inspiriranim elementima jamajkanskog dancehalla. Kao producent, Tygapaw stvara glazbu kao čin otpora, ali još važnije, kao čin oslobođenja.

Izvor: Grammy.com