“Stacey Hale mi je dala ovu našu zajedničku fotografiju iz 1980-ih. Snimljeno u klubu “Cheeks” u Detroitu. Uz DJ-a Johna Collinsa tamo sam imao rezidenciju. Bilo je to vrijeme kada bi DJ svirao 5-6 sati i stvarno je morao znati kako ritam publike pa smo morali imati više od samih hitova.

Trebali smo biti hodajuće knjižnice glazbe!

Gledajući po onome što sam nosio, mora da je bilo ranije tijekom noći prije, no što je noć stvarno počela. Mislim da je u to vrijeme bila na fakultetu. Ovakve fotografije bile su prilično rijetke jer jedini ljudi koji su nosili fotoaparate bili su lokalni fotografi koje je angažirao klub. Ti bi fotografi išli po gradu, od kluba do kluba i snimali fotografije koje su kasnije morale biti odnesene u lokalnu trgovinu fotoaparatima kako bi se razvile u fizičku papirnatu fotografiju. Dakle, ovo mora biti generirano ili iz skeniranja ili iz 35 mm filma. Prvi put sam vidio Stacey kako svira u dvorani koja se zove Leland House kad sam bio u srednjoj školi.

Prije nego što je dance glazba stvarno eksplodirala u Europi, američki DJ-i bili su (društveno) puno bliži zajedno, gotovo kao obitelj

Negdje oko 1979. ili 1980. Ona je, zajedno s još nekoliko DJ-eva po gradu, bila prilično odgovorna za izravan utjecaj na mnoge DJ-e koje danas poznajemo iz Detroita. Bilo je prilično rutinski posjetiti DJ-a u DJ kabini i samo gledati i slušati cijelu večer. Ova fotografija mora biti snimljena oko 1982. ili 1983. godine, a također je bila otprilike u vrijeme kada su mlađi DJ-i poput mene bili podučavani i mentorirani. Prije nego što je dance glazba stvarno eksplodirala u Europi, američki DJ-i bili su (društveno) puno bliži zajedno, gotovo kao obitelj. Postojalo je međusobno poštovanje koje je došlo s umjetničkim formom puštanja glazbe domaćoj publici.

Natjecali smo se jedni s drugima, ali i rukovali se ili grlili jedni druge kada bi napravili dobar prijelaz što je bilo poput predaje štafete

Na primjer, bilo je važno znati što je DJ puštao prije vas kako publika to isto ne bi čula prerano. Ili, prije koliko su ga vremena usporili kako bi ljudi mogli popiti piće ili se odmoriti od plesa. Natjecali smo se jedni s drugima, ali i rukovali se ili grlili jedni druge kada bi napravili dobar prijelaz što je bilo poput predaje štafete. Svi smo nekada radili zajedno i znali smo to.

Samo malo drugačija publika, ali ništa nije se promijenilo.”