Layo & Bushwacka! bili su popularan tech house duo prije prijelaza u novi milenij, ali nakon što su 2002. godine izdali “Love Story“, doživjeli su ogroman uspjeh.

Upoznali su se u legendarnom noćnom klubu The End u središtu Londona, gdje je Bushwacka! (Matthew Benjamin) bio rezident DJ, dok je Layo Paskin bio suvlasnik kluba (zajedno s Mr. C-om). Od svoje mladosti, obojica su bili uključeni u londonske acid house partyje i same scene, a u trenutku kada su pokrenuli zajednički projekt već su bili etablirani umjetnici.

Londonski duo izdao je svoj prvi album ‘Low Life‘ za End Recordings 1998. godine, a njihova mračna, bluesom prožeta tribal house pjesma ‘Deep South‘ bila je značajan klupski hit krajem 90-ih, prije nego što je nastala ‘Love Story‘.

Matthew B se jednom prilikom prisjetio kako je Layo najčešće birao sampleove za njihove pjesme. Uzimao ih je iz raznih izvora poput svoje kuće i dućana s pločama. Layo je bio veliki fan benda Devo, čija je bas dionica iz pjesme ‘Mongoloid‘ postala ključan dio njihove pjesme ‘Love Story‘. Dok je Layo nakratko izašao, Matthew je prilagodio sampleove i sve ih uskladio u isti tempo. Zatim su dodali još jedan zanimljiv element – piano akord koji je zvučao malo nelagodno, ali je naposljetku sve to zajedno postalo prepoznatljiv hook pjesme.

Kasnije su ubacili i sample Nine Simone, ali dugo nitko nije mogao shvatiti što ona pjeva u njemu. (Pjevala je “Rags and old iron, rags and old iron, all she was buying was rags and old iron“) Taj specifičan zvuk, s mračnim piano akordima i duševnim glasom Nine Simone, dao je pjesmi jedan poseban ton, čineći je različitom od tadašnje komercijalne house glazbe.

Layo isprva nije htio objaviti pjesmu, pa su prvo objavili 500 vinilnih kopija, samo da bi kasnije morali više puta ponovno izdavali. Pjesma je dobila ime zbog Argentine, ljudi su je tamo zvali “Love Song“, pa su je Layo & Bushwacka! naposljetku nazvali “Love Story” po jednom poznatom afterparty mjestu u Sao Paulu u kojem su provodili dosta vremena na turneji Južnom Amerikom.

Prava čarolija njihove trake leži u tome što je prelazila preko nekoliko različitih žanrova, što potvrđuje Bushwacka! s anegdotom s festivala iz 2002. godine. “Sjećam se kako sam hodao po Homelands festivalu i Skolbeatsu u Brazilu. Na jednom od ta dva festivala Pete Tong je puštao pjesmu u jednom šatoru, u drugom šatoru Laurent Garnier ju je puštao, u trećem Jeff Mills, a u četvrtom Judge Jules. Sjećam se da sam pomislio – tko je ikada napravio pjesmu koju puštaju i Judge Jules i Jeff Mills u isto vrijeme? To je bila čarolija scene tada.“

Traka je 2002. godine završila na brojnim top ljestvicama i postala veliki underground hit, ali onda je nova L&B-ova izdavačka kuća htjela da se doda vokal. Probali smo mnoge kombinacije dok na prvom Creamfieldsu u Argentini nismo miksali na ti gramofona. Na jednom je svirala “Love Story“, na drugom acapella verzija “Finally” of Kings of Tomorrow, a na trećem su držali techno loop. Kada su se spojile te tri stvari, Bushwacka se prisjeća da nikad nije vidio publiku da je tako poludila u životu. Nešto kasnije, duo je otišao u studio, ponovno su snimili tu kombinaciju i kada su pjesmu izdali, odmah je ušla u top 10 na ljestvicama.

Iako je pjesma bila veliki međunarodni hit, ploča nije donijela novac za L&B-u. No ono što je postigla bilo je lansiranje njihove međunarodne DJ karijere za sljedeće desetljeće. “Bilo je to nevjerojatno uzbudljivo.” prisjeća se Matthew te dodaje: “Živjeli smo “rock & roll”, nisam zapravo shvaćao što to znači, ali mnogi ljudi su nas bukirali jer smo napravili tu pjesmu. Dolazili bismo u klubove i cijelu noć bi nas pitali da puštamo “Love Story'” Pa bismo je pustili, a onda bi nas pitali da je pustimo opet. Bilo je nevjerojatno, pjesma je imala veliku ulogu u našem uspjehu na turnejama.”

Da je ovaj spoj (Love Story vs. Finally) vječni klasik, potvrđuje i činjenica da je u proteklih 12 mjeseci objavljeno čak dvije nove verzije i obrade, inspirirane originalom – jednu je složio Paul Woolford, a drugu Swedish House Mafia zajedno s Aliciom Keys.