U baru za šankom dočekao me Alen Bušljeta poznatiji kao DJ Bush.

Ako niste imali prilike do sada čuti za njega onda ga jednostavno i kratko mogu predstaviti kao pioinira house glazbe koji je imao prilike dijeliti pult s velikanima toga zvuka, strastvenog zaljubljenika u soundsysteme, analogne igračke te obožavatelja BMW-a.

U dugom i zanimljivom razgovoru otvorili smo brojne teme, a što mi je sve rekao pročitajte u nastavku.

Bush je ovom prilikom snimio i ekskluzivni dvosatni podcast za sve čitatelje Klubske Scene koji možete poslušati u nastavku.

Kako su izgledali tvoji počeci u glazbi? 

Počeo sam kao klinac već s 13-14 slušati, kupovati i raditi male zabave gdje bi mi onda stariji dali šansu. Znao sam u klubovima nositi opremu samo da mi daju sat vremena da sviram dok nema nikoga.

Inače sam započeo u 80-im godinama prošlog stoljeća s hip-hopom i funkom, onda sam prešao na disco nakon čega je došao house koji je bio u začecima. Moja glazbena baza je “crna” kako bi se reklo.

80-ih sam već svirao po klubovima. Tada je bila skroz drugačija glazba, house je bio u začecima i iako sam imao ploča i ploča, house nije prolazio…

Što je tada prolazilo kod nas?

Tada su ljudi slušali klasični funk i disco, koji je budimo iskreni bio izmućen do boga i do vraga, taj Studio 54. Svirao sam jednu drugu varijantu disca koja je dolazila od etiketa kao što su West End, ili nešto u stilu onoga što se danas može čuti na Glitterbox partyjima…

Spomenuo si da si već u 80-ima imao house ploče, kako si dolazio do njih?

Morao sam skupiti 100, 200 tisuća tadašnjih liri i cijelu noć provesti u autobusu vozeći se do Italije kako bi tamo mogao izabrati ploče. Trebalo se “izboriti” za dobre ploče jer su Talijani u dućanu čuvali za svoje. S vremenom sam upoznao ljude pa bi oni rekli za mene ljudima “Give this guy a good shit”. Tako bih onda po četiri, pet sati preslušavao, a imao sam love za svega nekih 20-ak ploča.

Kada bi se vraćao do Zadra bi spavao na jedno oko, grlio bi ploče da ih slučajno neko ne ukrade. Tih 20-ak ploča je bilo što sam onda mogao priuštiti, ali sebi sam bio kralj u glavi jer sam imao najnoviju glazbu. Naravno, onda bi mi nakon kojeg vikenda do dosadilo pa bi išao dalje i tražio novo, novo i tako u krug. Radio sam nekoliko poslova samo da bi mogao dolaziti do glazbe.

U jednom trenutku sam počeo i distribuirati ploče krajem 80-ih. Jedan lik koji je radio s Talijanima bi mi ih slao iz Istre, a ja sam ih prodavao po Dalmaciji. Vrtio bih ih, a zatim distribuirao. Ljudi bi tada preko telefona preslušavali ploče, ja bih im ih slao autobusom, a onda bi oni meni uplaćivali. Živi cirkus, kameno doba u usporedbi s danas. Ali zaradiš par marki i istražuješ glazbu.

Kako su izgledale tvoje prve svirke? Kako si došao do prvih gaža?

To su u početku sve bile manje više zabave zatvorenog tipa za 70-80 ljudi. Sklapala se oprema koju smo imali s razglasima i dosta smo improvizirali. Uvijek smo nešto morali slagati i improvizirati, ali onda puno naučiš. Kada se moraš mučiti, to razvijanje i sazrijevanje kroz loše uvjete daje poseban touch. To je kao da u “Fići” naučiš voziti pa sjedneš u Ferrarija.

Što se tiče gaža, mora te netko čuti, tko radi i tko zna. Kaže ti na primjer momak dobar si, evo ti broj pa mi se javi pa ćemo vidjeti za Primadonu u Biogradu pa da vidimo kako ćeš proći. Kad bi došao sa svojim zvukom i napravio dobar posao, zvali bi me opet. Jednom te čuje netko pa onda usmenom predajom dođe do drugog koji pozove trećeg da te posluša. Isto je bilo i za bendove tada. Sve je išlo nekako sporije, zdravije i organski. Malo po malo.

Svirao sam u Zadru, okolici Zadra, bio sam rezident u Saturnusu od kad se otvorio pa do rata. Znao sam otići u Split, sjećam se kako bih otišao kod dečkiju iz Aci-ja koji su bili pravi entuzijasti. Došao bih iz kalelarge s tri kofera ploča da bi svirao četiri sata za njih 20-ak, 30-ak. Nisam išao radi novaca, već zbog entuzijazma…. Onda me 90-ih Aurora zvala nekoliko puta i tako je sve to išlo…

Kad već spominješ Auroru, kako si došao do toga da sviraš uz ikone kao što su David Morales i Roger Sanchez koji su evo i danas česti gosti naših plesnih podija?

Da ti budem iskren, igrom slučajeva. Čovjek koji je radio Moralesa je došao do jednog od mojih promo CD-ova. To je bio miks koji nije bio mainstream, totalno drugačija priča. Odmah me nazvao i pitao – je li ovo stvarno moje, jesam li to smiksao i imam li još materijala. Taman sam išao za Split pa sam mu ostavio još nekoliko CD-ova. On je poslušao i brzo me zvao da mi kaže da nisam normalan i da sviram s Moralesom to ljeto.

To je bila 2005. kada sam prvi put svirao s njime. Dva sata sam imao set, svirao sam glazbu koji ljudi još nisu čuli, sve je bilo krcato i od onda je krenula jedna lijepa priča koja je rezultirala danas 20-godišnjim prijateljstvom.

Volim dobar vokal, onaj koji para, ubija i tjera ljude da se naježe

Tu me je recimo odmah zvao vlasnik Carpe Diema, jer me je čuo momak koji im je radio sound system, da dođem odmah sutradan na Hvar da me čuje. Kako sam sutradan morao raditi u lokalu, otišao sam tjedan iza na Hvar.

To je isto bila anegdota jer se poklopilo da su Hrvatska i Brazil igrali prijateljsku utakmicu na Poljudu, vlasnik Carpe Diema je išao na nju, a ja sam svirao beach afterhours. Okrenuo sam ljude naopako, a kako vlasnik nije čuo nagovorio me da ostanem još jedan dan i da me on čuje… Tako je to išlo, čuje te jedan, drugi, treći i dođeš do prilika.

S kim si sve svirao?

Osim Moralesa, Sancheza, bilo ih je… Satoshi Tomiie pa recimo Honey Dijon koju sam doveo 2013. na Hvari i u Nou na Zrće… Iako se nikad nisam bavio ovim promotorskim organizacijskim dijelom, bio sam lijen, sam bih nazvao i pitao jesi li čuo za nekog tipa za Honey. Mislim da sam se ulijenio, a nisam tip DJ-a koji napadaju i vuču za rukav, računao sam da ljudi znaju da znam pa da će sami zvati.

Zvali su me često, puno njih je obećavalo, ali nikad nisu ispunili…Na kraju dana sam samo ponizan, mali, mrvica jedna od DJ-a. Nisam nikakva zvijezda bio, ali sam imao dodira s ljudima koji su bili baš potkovani, ta stara škola koji su to stvarno znali.

Dotaknimo se malo zagrijavanja za headlinere, koliko je važna uloga warmup DJ-a?

Što si mlađi, to si ekstremniji i tvrđi. Imaš neke koji sviraju otvaranje dok ne dođe headliner i onda lupaju. Sviraju kao da je krcat klub, padaju boce na šanku. Moraš znati kako stvari stoje. Na koncu kada radiš neke velike događaje u rideru znaju biti upute za opening DJ-a kao što su: ne preko 123 BPM-a, glasnoća mora biti tiša nego headliner jer se mora istaknuti kada dođe headliner, da se čuje da je on glasniji, snažniji, moćniji. Ne možeš mu uzeti spotlight. Danas netko može skinuti najboljih 15-20 traka i sve “porazbijati” prije headlinera, ali to nije to… Zato postoji vještina warmupa.

Sjećam se jednom kad sam vrtio prije Davida 2018. na Braču. Svirao sam 2 i pol sata, držao sam se 123-124 BPM-a i bilo je vrhunski. Tu je bilo dosta elemenata, masno, duboko s puno tribalna i vokala. Ekipa je bila u grooveu.

Kada je Morales došao, on je podignuo za par BPM-ova i to je bilo to. Da sam bombardirao dva sata i da je on došao nakon mene s nježnim zvukom…. Tko bi me više zvao. Treba biti taktičan, pametan i imati razumijevanja kako stvari stoje i tko svira nakon tebe.

Uvelike si povezan s houseom, ali ipak lako se da zaključiti da imaš široki opus. Kako bi opisao svoj zvuk?

Meni je sve interesantno, nemam žanr kojeg sviram već vrtim ono što mi se sviđa uhu. Bio to techno, trance ili indie. Ako je traka dobra, dobra je. Volim dubok, mračan, ali energičan zvuk. Volim dobre mračne bass linije. Volim dobar vokal, onaj koji para, ubija i tjera ljude da se naježe.

Ali evo tu nastaje problem, jer moraš poslušati more glazbe da bi izvukao ono što odgovara tvom stilu. Nekoć sam morao kopati satima po pločama, svaku na gramofon i samo da uzmeš 10-20 komada. Danas upališ laptop igra se isto toliko vremena i imaš milijun traka.

Ploče koje sam plaćao 70-80$, danas u digitalnom obliku koštaju dolar i 50 centi. Da sam znao da će biti tako uštedio bih haha. Šalim se, opet bi ponovio kopanje ploča jer me je to educiralo i tako sam upoznao dosta ljudi koji su mi pokazali.

Apsolvirali smo da su ti ploče važan dio glazbenog identiteta i da si veliki dio karijere proveo svirajući na njima. Kako danas sviraš?

Miksam prvenstveno uživo, a od 2013. koristim Traktor jer je nabavljanje glazbe postalo lakše, a tu mi je pregledno. Da zadržim svoj nivo koji bi htio, trebao bi trošiti mnogo više love na vinyle, a onda danas klubovi više ni nemaju opremu ni gramofone. Tako da je ovo jednostavnija opcija.

Naravno ono što se ne smije propustiti prokomentirati s tobom su i avanture New Yorkom koje su itekako bile važne u oblikovanju tvog pogleda na glazbu. Vratimo se malo u prošlost i na ta putovanja…

O tom New Yorku mogu pričati deset godina. Od toga kako ljudi tamo žive, kako su povezani s tom kulturom… to je neopisivo. Onda mogu o klubovima koji su bili ispunjeni ljudima koji dolaze samo radi glazbe. O afterhoursima i špici koja kreće oko 7 i traje do podne….

Tamo sam često putovao i boravio po mjesec, dva ili tri. Bio sam po raznim dijelovima, posjetio sam Miami, bio na Karibima, ali sam u New Yorku igrom slučajeva upoznao ljude koji su bili aktivni na klupskoj sceni i u noćnom životu.

To su bili pravi “klaberi”, koji su bili kao grupiji koji fanatično prate vrhunske DJ-eve. S njima sam išao u najbolje klubove s najboljim soundsystemima i onda sam vidio što je zapravo to. Kada dođeš iz Europe pa vidiš na što to liči, nije ti jasno što se tu događa, kako je to moguće. New York je posebna priča, to je priča za sebe.

Ali da bih radio par poslova uz DJ-ing pa bi zaradio i otišao. Prvo sam došao u New York gdje sam se povezao s jednim našim dečkom Oliverom Perošem, koji je kolekcionar vinila i koji je prošao sve živo i koji je upoznao boga i vraga.

Znao je najjače klubove, najjače DJ-eve u ono vrijeme. Uz njega sam počeo apsorbirati, mada sam već tada imao dobro znanje i već imao veliku arhivu, no onda sam dobio jednu novu dimenziju, mračniji, tvrđi, moćniji zvuk…

Ne znam odakle da ti sve krenem, ali evo jedno sjećanje. Znalo se dogodit da odem na party koji je trajao 12 sati i bio totalna ludnica, da kad izađeš s njega budem s*eban jer želim sve te trake koje je DJ pustio, a ne mogu ih dobiti, jer su to trake koje on ima samo za sebe i nitko više.

To ne možeš nigdje kupiti, ali onda tu krene ta strast i ludilo. Kada nešto nemaš, kada je nešto hard to get, a ispred nosa ti je, poludiš do kraja. To je jedan odličan marketing, pametno razmišljanje – kako s odbijanjem i stavljanjem na distancu u tebi sve živo probude da hoćeš još više i još jače.

Ono čega se apsolutno trebao dotaknuti je da ovaj razgovor vodimo u tvom predivnom baru Dolce Vita u Zadru, okruženi muralima i fotografijama ikona house glazbe…

1997. sam otvorio bar. Preko ljeta ovdje bude non-stop house pa se malo začini s novijom glazbom koja ima smisla pa prebacimo na hip-hop, r’n’b, soul ili dobar funk. Da ti budem iskren, ipak kada dođe zima da bi preživio moram vrtjeti svašta. Ipak, nismo u Zagrebu gdje možeš imati svoju publiku od 100-150 ljudi pa da stvoriš nazovimo tako neku scenu.

Treba šarati, ali trash ili ti ga “domaćice” plaćaju račune. Mislim da ovih 10 slika na zidu mogu nekad čuti glazbu zimi da bi rekli “Oh my god Alen, what the fuck” hahaha. Da se svira samo ono što volim, ovaj bar bi zatvorio još prije 27 godina.

Treba razumjeti da je jedno biti slušatelj tj. publika, a da je drugo posjedovati bar ili klub. Nažalost scena je otišla u toliki minus da je teško isprofilirati ljude koji znaju da vikendom mogu poslušati nešto kvalitetno i da se od toga može živjeti. Nažalost kultura ne plaća račune, kao ni kvaliteta. Tkz. šund trenutačno u Hrvatskoj plaća…