Razgovarali smo s Markom Jovanovićem koji je dio TTB tima od samih početaka, a ispričao nam je s kakvim se sve izazovima susreće u organizaciji, te kako izgleda ovaj zanimljiv ali i odgovoran, ponekad i stresan posao.
Foto Impala Studio
Sve je započelo 2014.g. kada je troje entuzijasta odlučilo organizirati privatni party na plaži Kutak za Mutak, a kako se dobra vijest daleko čuje, privatna zabava pretvorila se u party koji je okupio preko 200 posjetitelja. Od tada Thru the Bushes svake godine programski raste, te za izdanje održano 2020.g u Harteri dobiva nagradu Ambasador za najbolji event elektroničke glazbe u Hrvatskoj.
1.Prije osam godina si zajedno s Nelom Simić i Filipom Motovunskim pokrenuo Thru The Bushes. Je li u Hrvatskoj teško započeti vlastiti projekt? Kakva je financijska podrška?
Tako je, Filip, Nela i ja pokrenuli smo Thru The Bushes 2014. godine. U početku je ideja bila da to bude više privatna zabava, tj. nismo očekivali više od 50-ak ljudi. Došlo je otprilike 5 puta više od naših prognoza. I neka je!
Pokrenuti vlastiti projekt sigurno nije lako, ovisi o puno faktora… mogli bi o tome do sutra. Prošlo ljeto, 2022. godine u sklopu festivala organizirali smo jedan ugodan razgovor, tribinu na temu glazbe prije i sada. Govorilo se između ostalog i o pokretanju festivala i sličnih projekata. Koga interesira, može pogledati snimku tribine "Prije je bilo bolje?" na našoj facebook stranici.
Svaki početak je težak. Treba ići korak po korak, učiti na svojim i tuđim greškama, okupiti kvalitetan team u kojem je svatko zadužen za određeni segment. Sustavnost je jako bitna. Mi je u početku nismo imali, ali kako je vrijeme prolazilo, bili smo sve bolji. Mi smo tada bili skoro 9 godina mlađi i jako entuzijastični. Puno je pridonijela činjenica da je Filip bio s nama. On je veliko ime regionalne scene elektroničke glazbe i sigurno je i to utjecalo na posjećenost prvih godina. Nakon par godina dobili smo i pojačanje, pridružila nam se Ana Antonova i tad smo, rekao bih, dosta podigli razinu kvalitete organizacije u svim aspektima. Financijsku podršku nismo imali sve do 2020. Sve se do tad financiralo iz naših entuzijastičnih džepova. Nakon toga smo se malo ozbiljnije uhvatili natječaja i traženja donatora i sponzora. Zadnje tri godine, sredstva od donatora i natječaja pokrivaju otprilike 30% troška organizacije eventa.
2. Spomenuo si da je plaža Kutak za Mutak, na kojoj je priča započela, bila izrazito logistički zahtjevna. Što je predstavljalo najveći izazov i kako to da si se tada ipak odlučio za tu lokaciju? Je li to razlog zbog kojeg ste se preselili u Harteru?
Da, to je plaža do koje se sva produkcijska oprema mora dovesti morskim putem, tj. gumenjacima koji bi se doslovno nasukali na plažu kako bi mogli, dok smo do koljena u moru, iskrcati sve na plažu i tako desetak puta na 30+°C. Pa kad event završi sve to ponoviti u suprotnom smjeru…
Plaža nema funkcionalan toalet. Prilaz plaži kopnenim putem zahtjeva prolaz kroz nudistički kamp koji se inače naplaćuje. Čišćenje lokacije nakon eventa je neusporedivo teže nego na Harteri. Pa dolazimo do struje, tj. agregata… mi smo skoro svake godine ostajali bez struje barem jednom za vrijeme eventa… To je skoro postala i tradicija. Šalili smo se da ćemo ove godine sami sebi isključit struju, hehe.
Razlog promjene lokacije, uz sve gore navedeno, zapravo je bio Covid-19 i u tim pandemijskim uvjetima, bilo je puno lakše i rekao bih odgovornije event organizirati u Harteri. Ja u početku nisam htio seliti event, ali u to vrijeme Rijeka je bila Europska prijestolnica kulture, uložen je novac u program i infrastrukturu Hartere, uveden je električni priključak i logistički je izgledalo neusporedivo lakše organizirati TTB na Harteri.
Činjenica je da je Kutak neusporedivo ljepša lokacija, ali logistički puno zahtjevnija. Tek na Harteri OBLIK 3 je pokazao što sve može napraviti što se tiče video mappinga, taj vizualni moment je možda iz gledišta publike najveća razlika, osim, naravno, činjenice da je ljepše jutro dočekati plešući na plaži nego u centru grada. Sve ima svoje dobre i loše strane…
3. TTB je dosad promijenio tri lokacije. Planiraš li u budućnosti ponovnu izmjenu lokacije? Koja je od lokacija po tvojem mišljenju najbolja i zašto?
Osim Kutka i Hartere, jednom smo event organizirali na Vozu i bilo je odlično, međutim lokalna vlast sljedećih godina zabranila je organizaciju javnih skupova zbog sigurnosnih razloga…
A koji su planovi za budućnost saznat ćete uskoro. Pripremamo se za ovu, ali i za sljedeću 2024. koja će biti jubilarna 10. godina održavanja eventa. Uskoro ćemo, vjerujem, objaviti detalje.
4. Od 2018. g. zaživio je i projekt Thru The Waves. Koliko se razlikuje organizacijski proces kada su u pitanju boat partiji? Postoje li neki posebni zahtjevi ili izazovi?
Tako je, Thru The Waves prvi put smo organizirali u rujnu 2018. U to vrijeme radio sam na Outlook festivalu i pripremao TTW, samog sebe sam prekrcao poslom. Dosta je to bila, zapravo, nelogična i rizična odluka. Postojala je velika vjerojatnost kiše jer ipak je to kraj ljeta i početak jeseni, ali imali smo sreće, nebo nas je poštedilo.
Brod na kojem smo zadnje dvije godine radili je odlično opremljen što nam je uvelike olakšalo posao. Organizacijski proces je ipak jednostavniji, ali rizičniji, upravo zato jer jako ovisi o vremenskim uvjetima. Ne prizivajte kišu!
5. Prošle godine prvi put je održan edukativni projekt „Ajmo pričati o…“ koji se bavio temama mladih, nenasilja i glazbe. Ovakva praksa nije uobičajena za glazbene projekte. Odakle ova ideja? Hoće li se projekt nastaviti?
Da! 2022. godine imali smo nekoliko suradnji s drugim udrugama pa tako i s Distune promotionom i SOS centrom za nenasilje i ljudska prava. Želja nam je bila u suradnji s SOS-om utjecati na mlade, educirati ih i pokrenuti otvoreni razgovor o temama nasilja među mladima s naglaskom na manje poznate vrste nasilja, ali nažalost sve više zastupljene među populacijom mladih, kao što su primjerice sextortion, gaslighting, revenge porn itd. Odaziv je bio iznad očekivanja, super je prošlo! Nije ovo prvi put da smo organizirali edukativne programe i radionice. Prošlih godina u sklopu TTB bilo je akrobatske yoge, body paintinga, tematskih tribina… Bit će toga još.
6. TTB je dobio nagradu Ambasador za organizaciju najboljeg eventa elektroničke glazbe 2020.g. Što je prema tvojem mišljenju ključno za uspješan event i kako uopće definiraš uspjeh eventa?
Velika nam je čast bila preuzeti nagradu! Priznanje je to za trud i entuzijazam koji ulažemo.
Mnogo faktora utječe na uspjeh eventa, teško je izdvojiti što je ključno. Izbor izvođača, kvaliteta razglasa i rasvjete, lokacija, publika, vizualni aspekt, staff i volonteri, dobar marketing i PR itd. Mora se poklopiti puno toga, svaki propust smanjuje kvalitetu eventa. Ukratko, uspjeh eventa za mene je da su svi akteri zadovoljni i nasmijani. Počevši od publike, izvođača i na kraju samog organizatora. Ispunjava me kada vidim da su ljudi zadovoljni, da plešu i uživaju – to je znak da smo uspjeli.
8. Imaš dosta iskustva s radom u kulturi. Osim TTB-a, tu je i EPK, a organizirao si i evente u riječkom ex.Životu, Klubu mladih, radio na brojnim festivalima kao što su Outlook, Dimensions i Hideout. Je li veće zadovoljstvo raditi manje ili veće projekte i zbog čega?
Pa recimo da imam, da 10-ak godina sam u tome, vrijeme leti…
Meni osobno je veće zadovoljstvo raditi “velike” projekte kao što je bilo otvorenje Rijeke – Europske prijestolnice kulture 1. veljače 2020., kao i nabrojani britanski festivali na našoj obali, ali i dječji festival Tobogan, pogotovo njegovo otvorenje 2019. godine. Veći projekti su, naravno, zahtjevniji u svakom pogledu, ali taj osjećaj i zadovoljstvo nakon uspješno provedenog projekta je ono zašto se time bavim.
9. Voliš li više sudjelovati u eventu kao posjetitelj ili ti je ipak draže biti s organizacijske i produkcijske strane? Doživljavaš li event drukčije kada se nalaziš u različitim ulogama i na koji način?
Haha, dobro pitanje. Volim i jedno i drugo naravno. Kad sam u ulozi organizatora više je tu stresa, adrenalina, mozak radi, problem solving mode na najjače. Volim taj feeling, taj stres me nekako pokreće. Možda čak i više volim tu ulogu nego onu posjetitelja. Uhvatim sam sebe često na nekom eventu da mi mozak automatski počinje raditi kao da sam dio produkcije, promatram sve iz neke druge perspektive, profesionalna deformacija valjda.
