Nakon tri dana partijanja na Parku mladeži, a zatim i samom turnejom po otocima Ultra Europe je završila sa svojim Destination tjednom te može krenuti u pripreme za sljedeće izdanje – koje je potvrđeno za sljedeću godinu od 11. do 13. srpnja.

No, upravo nakon potvrde o ostanku Ultra Europea u Splitu – otvorilo se puno pitanja vezano za sami festival. Od samog utjecaja na grad domaćin, načinu financiranja, sigurnosti na festivalu, brojki posjetitelja i naravno samom programu.

Pravda li Ultra Europe novac koji dobiva?

Svakako treba postaviti pitanje o financiranju, jer podršku kakvu Ultra Europe kao komercijalni događaj ima od strane lokalne, županijske i nacionalne vlasti, kao i Turističkih zajednica nema niti jedan drugi glazbeni događaj u Hrvatskoj. (Ministar turizma je istaknuo kako je Ultra Europe od strateške važnosti za hrvatski turizam, potpuno ignorirajući ostale važne manifestacije koje također godinama (i puno duže) rade lavovski posao. No, ono što je tu naravno problem jest – način na koji oni dobivaju novac i zapravo jel’ ga trebaju pravdati poput brojnih drugih manifestacija koje preko natječaja dobivaju u usporedbi recimo s Ultra Europeom – mizerne novce. Upravo ovog pitanja su se uhvatile stranke sa svih strana političkog spektra tako da će se na ovo pitanje vjerovatno dobiti konkretniji odgovor uskoro.

Park mladeži ili Poljud?

Nadalje, dio žitelji Splita “grinta” na Ultra Europe otkako se preselio na Park mladeži, a u tome dakako ulogu ima i činjenica što je festival pomogao u (možda nesvjesnom) reklamiraju grada pod Marjanom kao party destinacijom. Doduše na ovu tematiku su iz Banovine neslužbeno rekli lokalnim novinarima da će se pričati sljedeće godine – kada će se razmišljati o alternativnoj lokaciji, što se između redaka može pročitati i zaključiti da je riječ o vraćanju na Poljud.

Jesu li brojke posjećenosti realne?

Što se tiče brojki posjećenosti, u najavama i na press konferencijama uvijek čitamo o posjetiteljima iz svih krajeva svijeta, brojkama od preko 100-150 tisuća ljudi. No, treba tu naravno razjasniti – da Ultra kao brend privlači ljude iz svih krajeva svijeta, no brojka koja se šalje na kraju festivala je zbroj ukupnih posjetitelja koji su ušli tijekom tri dana na Park mladeži. Također, svake godine i policija objavi svoju brojku, koja nije precizna, ali uzevši u obzir policijsku brojku te od organizatora, istina leži negdje u sredini. Što se tiče same ove godine, odokativno se može zaključiti da je bila najmasovnija Ultra, što potvrđuju i brojne slike iz zraka.

View this post on Instagram

A post shared by Ultra Europe (@ultraeurope)

Neke od ovih pitanja ostavljamo kolegama iz mainstream medija koji se pobliže bave nekim od ovih tematika – ono s čime se mi ovdje možemo pozabaviti jest glazbeni program Ultra Europea.

Je li Ultra Europe izgubila svoj “wow” efekt?

Kao netko tko je bio na 9 od 10 izdanja Ultra Europea (jedino nisam bio na premijernom izdanju 2013.), dojma sam da je festival izgubio svoj “wow” efekt.

Jedan dio toga leži možda u promjeni lokacije, jer Poljud kao festivalski plesni podij izaziva strahopoštovanje. Dok Park mladeži jednostavno nema taj isti efekt kada se uđe na sami festival. Promjenom lokacije – izgubio se i dio pozornica, a samim time i prilika za bogatijim i kreativnijim line upom. Iako na papiru Ultra Europe i dalje ima četiri pozornice, kao i prije – budimo realni – UMF radio i Oasts su minimalno posjećeni i napravljeni “reda-radi”.

Upravo govoreći o pozornicama – usprkos bogatoj produkciji na Mainstageu i atraktivnoj vibri Resistancea, nije sve u light showu, vatrometu, raketama, vatri, nego i o imenima koji te pozornice “koriste”.

Ne ulazeći sada u samu kvalitetu nekog zvuka ili zašto je neki bolji od drugog – jednostavno se može zaključiti da je bukiranje posljednjih godina poprilično lijeno i nekreativno

Ultra Europe je ove godine proslavila svoj deseti rođendan, no to slavljeničko izdanje nije donilo ništa što bi se reklo da je posebno ili različito od prethodnih godina. Usprkos tome što festival iz godine u godinu – ima sličan okvirni broj headlinera i support izvođača, pa tako i ove godine – jednostavno je nešto nedostajalo.

Za Ultra brend se voli reći da je “melting point” svih zvukova koje nudi elektronička glazba – no ove godine jednostavno to nije bilo tako. Odmah što “bode oči” jest manjak istinskih headlinera, a zatim pregršt izvođača koji su više orijentirani američkoj publici, a ne europskoj.

Ne ulazeći sada u samu kvalitetu nekog zvuka ili zašto je neki bolji od drugog – jednostavno se može zaključiti da je bukiranje posljednjih godina poprilično lijeno i nekreativno. Ultra Europe umjesto da za 10. izdanje osigura nekoliko ekskluzivnih nastupa pa makar b2b setova – ništa od toga nije pripremila. Pa čak i Eric Prydz koji je sam po sebi imao maestralno zatvaranje Resistancea nije bio bukiran za njegov spektakularni Holo show koji bi sigurno podignuo festival na jednu dimenziju više.

Nadalje, organizatoru vidno nedostaje kulturnih djelatnika koji razumiju probleme i potrebe DJ scene, te bi barem u tom segmentu mogli zatražiti informacije od našeg medija

Upravo to lijeno bukiranje dovodi do ponavljanja imena pa samim time i izostanak nekih trenutno aktualnih. Nekoć je bilo prilike za pluralizmom – popratne pozornice (UMF Radio i Arcadia) su se koristile za gostovanje izdavačkih kuća, a na Mainstageu je bilo prilike čuti ekskluzive poput jednih The Chemical Brothersa u “prime timeu”. Manjak tih imena koje privlače publiku dovode do situacije da parijaneri na festival ne ulaze prije ponoći, za razliku od nekoć kada se već u 17 sati čekalo za ući na festival kako bi se osiguralo dobro mjesto za poslušati neki set.

Svakako – nešto na čemu je Ultra Europe radila tijekom godina jest uključivala sve više domaćih DJ-eva na svoje lineupove – no recimo prošla i ova godina je bila odličan primjer da se to radi više “reda radi” nego s ciljem podrške sceni. Tako je posljednje dvije godine došlo do selektivnog razbacavanja DJ-eva na razne floorove bez imalo smisla.

Mišljenja sam da su takve pozornice samo pokazale da na ovom festivalu nedostaje kreativnosti, povezivanja i pružanja podrške hrvatskoj elektroničkoj sceni

Organizatoru je vlasnik portala (Goran Tomašević) još 2023. i sam na sastanku predložio Klubska Scena stage koji bi obuhvatio puno širi raspon domaće DJ scene i kolektiva koji bi osigurali veći interes domaće publike, ali to nije naišlo na neko posebno zanimanje. Pozornice koje su trebale podržati hrvatske i/ili regionalne aktere u većoj mjeri su dodijeljene sumornim glazbenim udrugama koje su već pokazale svoje pravo lice kad je u pitanju odnos prema alternativnoj nezavisnoj sceni i elektroničkoj glazbi. Svoju pozornicu je prošle godine primjerice dobila i radijska stanica (pod vlasništvom dobro poznatog medijskog magnata koji drži još nekoliko eminentnih radijskih stanica) za potrebe svog prijenosa uživo, iako je ta radijska stanica već za vrijeme koronavirusa potpuno promijenila smjer glazbe i zaboravila na elektroničku glazbu, njenu zajednicu zbog koje je između ostalog i promijenila ime.

O posjećenosti na pozornicama gdje su line up birale glazbene udruge bolje da se ne troše riječi, jer bi se mogli izbrojati “na prste jedne ruke” te u prolazu između WC-ova i drugih pozornica. Publika je očito i sama bila svjesna da je domaći line up tu složen samo “figurativno”.

Taj prostor koji se prošle godine koristio za radijski prijenos uživo – ove godine se mogao dati nekolicini udruga koje se bave “harm reduction” pristupu i pokazao barem mrvicu poštovanja prema edukaciji i sigurnosti posjetitelja

Mišljenja sam da su takve pozornice samo pokazale da na ovom festivalu nedostaje kreativnosti, povezivanja i pružanja podrške hrvatskoj elektroničkoj sceni. No, taj prostor koji se prošle godine koristio za radijski prijenos uživo te se odmah nalazi na ulazu – ove godine se mogao dati nekolicini udruga koje se bave “harm reduction” pristupu i pokazao barem mrvicu poštovanja prema edukaciji i sigurnosti posjetitelja s obzirom da se nakon smrti 20-godišnjeg Slovenca ove godine nisu uopće ni oglasili. Nadalje, organizatoru vidno nedostaje kulturnih djelatnika koji razumiju probleme i potrebe DJ scene, te bi barem u tom segmentu mogli zatražiti informacije od našeg medija koji već 23 godine komunicira sa većim dijelom scene. Te probleme, nažalost ne osjeća ni skupina fantoma iz glazbenih udruga jer nisu u doticaju sa scenom te je njihov obol na tu više figurativan nego konstruktivan.

A zašto ovo pišem jest, što bi upravo Festival koji je sufinanciran javnim novcem (bez natječaja) trebao dio toga novca ulagati nazad u razvoj naših potencijalno kvalitetnih imena.

U proteklih desetak godina, brojna hrvatska imena su narasla i postala svjetski poznata, a ove godine su za svoj trud dobili otvaranje festivala pred praznim podijem. Možda najbolji primjer je tu Matroda koji je osvojio Ameriku i iza sebe ima pregršt nastupa na glavnim pozornicama poput one u EDC Las Vegasu gdje je u “prime-time” slotovima, a u Splitu je nastupio kao prvi izvođač, skoro pa samo za tehničare dok nisu došli prvi partijaneri….

Na jednog Matrodu, ili pak DJ Jocka koji je otvarao Resistance – došla je Ivana Knoll koja je ispunila novinske stupce. Naša najpoznatija navijačica i influencerica, zimos je postala DJ-ica i već je dobila svoj prvi nastup na Ultra Europeu. Svaka daljnja riječ o njenom nastupu ne bi imala smisla – jer bi s time samo omalovažili rad stotine domaćih DJ-eva koji ovu scenu stvaraju iz vikenda u vikend, a svoju priliku nisu još dobili, a možda ni nikad neće, iako zaslužuju puno, puno više.

Sigurnost na festivalu?

Preminuo je posjetitelj festivala, a da o tome nismo dobili nikakvo očitovanje iz organizacije festivala. Pitam se što kako bi neki član vladajuće kaste (koji osigurava javni novac Ultri) reagirao da se radilo o njegovom djetetu. Sigurno bi bio zaustavljen festival, stigli bi kordoni specijalaca i sve pretresali i digli bi se na noge helikopteri Vlade RH i slično, od toga bi nastala nacionalna tragedija, a partijanere bi se prozivalo drogašima. A o smrti Slovenca na splitskoj Ultri tek se moglo pročitati par crta i izjave iz bolnice. Pa me stoga ne čudi i što su sve naše institucije zakazale i unatoč činjenici da “strateški podržavaju” Ultru nisu bile u stanju promptno reagirati.

Nakon godina hvalisanja Ultra Europea, došlo je vrijeme i da se ostavi konstruktivna kritika. Ne, u cilju nekog omalovažavanja ili diskreditiranja rada, već da u svojih sljedećih deset ili koliko već godina bude u Splitu, festival ponovno zasjaji onako kako je to bio prvih godina. Da se može pričati o kvaliteti programa, dobroj zabavi, a ne crnoj kronici i nekim nedostacima.

*Stavovi izneseni u članku ne odražavaju stavove redakcije portala, već su to osobni stavovi autora članka