FFFC – izazov je odraditi live act

Florence Foster Fan Club (FFFC) duo je koji nam dolazi iz Siska. Predstavljaju vokalni dark/minimal electro/wave projekt čiji članovi su producenti koji samostalno muziciraju pod aliasiama Le Chocolat Noir i Zarkoff. Osim CD albuma "Everyday Theatre" izdanog za brazilski label Wave Records i pojavljivanja na nekoliko kompilacija, na labelovima Enfant Terrible iz Nizozemske i Diggarama iz Hrvatske sagradili su svoju bazu fanova. Njihov je Fan Club posvećen Florence Foster (Jenkins), američkoj sopranistici, koja je postala poznata po potpunom nedostatku ritma, tona i ukupne sposobnosti pjevanja. Na obostrano zadovoljstvo ugostit ćemo njihova dva vokala i hardwareski no-laptop koncertni nastup na bass flooru našeg rođendanskog partija 02.travnja u Boogaloo-u, a vrijeme do tada skratili smo pričom.

Kako i kada ste se upoznali?
Bili smo susjedi u Sisku, pa smo se poznavali iz viđenja, ali tek nakon festivala Kontakt 2003. godine gdje smo nastupili iste večeri, počeli smo sa zajedničkim projektima, zapravo smo se odmah te večeri dogovorili da radimo nešto zajedno. Prvo su to bili razni eventi, a onda kasnije  i bend.

Je li Sisak kao grad industrije utjecao na vaše kreativno stvaralaštvo?
Defintivno, to je estetika koja je tamo nezaobilazna, živiš pod tim dimnjacima i svjetlima, nebo je po noći crveno od baklji iz rafinerije, ujutro se budiš uz miris svježeg sumpora, prije dok je i željezara bila u punom pogonu znao je padati crvenkasti snijeg, ako se dobro sjećam, ipak je to bilo dosta davno, no sad to sve skupa izgleda kao spomenik socijalističkoj utopiji. Ta je industrija u bivšoj državi aktivno podržavala umjetnost, organizirala umjetničke kolonije i jedan dio grada je pun metalnih umjetnina koje hrđaju desetljećima u parkovima i alejama. 

Koliko nas sjećanje služi prvi nastup ste imali prije Orgua na MUFu. Je li se tada dalo naslutiti da projekt FFFC ima budućnost?
Saša: Pa onda je to više bila improvizacija, iskreno, ja se ne sjećam je li to bio prvi nastup ili smo možda već nastupili prije u Daskalištu.  Nisam imao jasnu viziju kud ta suradnja vodi dok nismo počeli aranžirati stvari u studiju. Dok smo bili u "garažnoj" fazi, moglo je poći u bilo kojem smjeru.
Jasmin: To nam je bio jedan od prvih nastupa, a kako je Saša rekao tada nismo mogli reći u kojem smjeru ćemo krenuti. Trebalo nam je dosta vremena da uopće počnemo snimati demo, na početku smo samo svirali.

Opišite svoju glazbu!
Wave body pop?

{youtube}FevKPxBDKNY{/youtube}

Što možemo zaključiti iz činjenice da ste svoj debi album izdali za brazilski label Wave?
Da nas nitko u Europi nije htio.

Mislite li da je cijela nizozemska scena koja se krije iza Clonea, Creama i Bunker labela u silaznoj fazi zadnjih godina ili će uvijek postojati poklonici tog zvuka?
Saša: To je pitanje za Jasmina 🙂
Jasmin: Čitava ta scena danas nema jedan zvuk koji bi bio karakterističan za nju, jer je tjekom zadnjih dosta godina okupila jako puno različitih pojedinaca i grupa i na taj način stvorila zanimljivu i šaroliku scenu. Slično je bilo i prije u vrijeme CBS-a, ali danas sa Intergalactic FM-om je to otišlo još nekoliko koraka dalje. Nedavno sam bio na IFM partyju u Berlinu i mogu samo reći da je onaj vibe još uvijek vrlo živ i jak.

Nastupali ste u Njemačkoj, Nizozemskoj, pa čak i u Brazilu. Najdraži trenutak/nastup/zgoda/ sjećanje s tih nastupa?
Saša: Meni je Amsterdam ostao u sjajnom sjećanju, tada je tamo živio naš prijatelj koji je studirao na plesnoj akademiji pa je doveo sa sobom svoje kolege – poprilično je nevjerojatno kad u prvom redu plešu školovani plesači i koreografi, a u to su se vrijeme manje više slučajno tamo zatekli i naši prijatelji iz Zagreba koji su odselili u London, tako da smo zapravo imali reunion s puno poznatih lica i dobar koncert.
Jasmin: Brazil je imao svoje čari ali složio bih se sa Sašom u vezi Amsterdama. I prvi nastupi u Sisku su bili zanimljivi, drugačiji od današnjih, sa puno improvizacije.

Ostali ste vjerni analogiji. Kompjuter ne može simulirati zvuk koji izlazi iz ritam mašina i syntheva?
Pa moglo bi se to odsvirati i s kompjuterom, no koncepcija hardverskog live acta je dosta drugačija, više si kao pilot ili kapetan broda koji pazi da ništa ne pođe po zlu, zato što je hardver često nepredvidiv, pogotovo starije mašine, i Murphyjevi zakoni su vrlo primjenjivi na tu tehnologiju. Izazov je odraditi live act bez grešaka, dok s kompjuterom sve pripremiš unaprijed i mogu te eventualno zeznuti windowsi ili nešto tako, ali je puno manje parametara na koje moraš paziti jer sve pripremiš unaprijed. Ja (Saša) za solo nastupe koristim kompjuter s eventualno jednom ili dvije mašine sa strane, jer bi mi inače bilo teško i pjevati i kontrolirati sve, a ovako kad smo dvojica, ipak su to četiri ruke i dva mozga, pa onda treba povećati i difficulty level, da se tako izrazim. Ja (Jasmin) pak i za svoj solo nastup koristim hardware jednostavno jer preferiram takvu vrstu muziciranja. I na ovaj hardwareski način je dosta stvari izprogramirano, ali software me za sada još ni kao producenta niti kao DJ-a nije uspio privući, iako znam da bih dobio više mogućnosti sa softwareom. S time da mislim da više mogućnosti ne znači nužno da je produkt bolji.

Poruka našim čitateljima…
Saša: Uvijek rado koristim priliku za propovijed: pazite na informacije kojima se izlažete, jer nas programiraju hranom, tv-om, radijom, internetom, i vjerojatno na razne načine o kojima ništa ne znamo, i sustav nas tjera da se ponašamo kako ne želimo. Nema mjesta ni paranoji ni strahu, samo dozi razumne kritike.
Jasmin: Potpisujem. Ne radi se o paranoji, samo mislim da bi bilo dobro da ljudi malo češće uključe mozak i sami odluče o nekim stvarima na koje mogu utjecati. Imam nekoliko zanimljivih teorija povezano s tom tematikom, ali o tome možda bolje uživo 🙂