Hrvati vole underground glazbu

 

DJ, producent, vlasnik nekoliko labela, noćnog kluba, rapper i učitelj meditacije i kreativne vizualizacije nedavno je izdao svoj album “Smell The Coffee” što je bio povod za naš razgovor s njime. Otkrio nam je detalje o radu na albumu, o tome kamo je bilo stvarati scenu u Londonu, kako je bilo biti članom slavnog The Shamena, ali i datum svoje svirke u Hrvatskoj ovog ljeta.

 

 

Nedavno je izašao tvoj album “Smell The Coffee” na tvom labelu Superfreq – što te nadahnulo i otkud naziv?

Još prije tri godine odlučio sam se vratiti u studio jer sam godišnje izdavao jedan do dva EP-ja pod aliasem Sycophant Slags zajedno s Adultnapperom te remiksirao kao Mr C.  Kada sam snimio album,bio sam veoma zadovoljan njime i odlučio sam ponovno oživjeti svoj label. Album se zove “Smell The Coffee” zato što je riječ o konceptualnome albumu. Podučavam meditaciju i kreativnu vizualizaciju u Los Angelesu, San Franciscu, New Yorku i Londonu te sam pomislio kako i moj album mora širiti pozitivnost. Živimo u svijetu negativnosti i ratovanja, u svijetu u kojem bogata elita plaši siromašne i zato mora postojati ravnoteža. Napravio sam trake koje će ljude potaknuti na promjenu razmišljanja, na pružanje više ljubavi, okrenuti ih ka meditiranju i uzimanju kontrole u vlastite ruke. 

Koliko dugo je trajao rad na samome albumu?

Trebale su mi tri godine da ga dovršim, ali nisam se žurio jer moj je zvuk jedinstven i bezvremenski te trake ne stare. Počeo sam s deset instrumentalnih traka u Londonu zajedno s Danielom Mancinijem, inženjerom koji je započeo karijeru u mom Watershed studiju još u devedesetima. Potom sam s tih deset instrumentalnih traka živio pola godine i tijekom tog razdoblja napisao sam stihove za njih šest. Ujedno sam zamolio i Victoriu Wilson James, dobru prijateljicu još iz faze The Shamena, da i ona napiše jednu. Objasnio sam joj koncept albuma i ona je odabrala traku na kojoj će pjevati, a radi se o “Open Up” koja je ujedno i prvi singl s albuma.

Cijeli album bio je gotov dvije godine nakon početka rada na njemu i tad sam ga poslao u pet izdavačkih kuća koje poštujem i volim. Svi labeli su voljeli pokoju traku, ali ne sve i svakako ne iste. B Pitch Control je bio jedini label koji je smatrao cijeli album dobrim, ali nisu bili sigurni za izdavanje Tad sam ponovno preslušao album i shvatio da mu nedostaje perkusivnih elemenata, tripoidnih melodija i efekata te sam to sve dodao u Dance Spirit Boys studiju u Los Angelesu. Album je bio gotov i ja sam ga izdao na Superfrequ.

Rođen si u Londonu i od sredine osamdesetih uključen u njegovu scenu – kako je bilo u počecima i kako je sada?

U počecima nije bilo ni house ni techno scene ni rave kulture. Bio sam među prvima koji su stvarali scenu organizirajući raveove i producirajući. Do 1988. scena je bila  stvorena i imali smo solidnu underground house i techno ekipu koja je brojala oko 3 000 partijanera. Glazba je dolazila iz New Yorka, Detroita i Chicaga, ali mi smo stvarali kulturu. Partyji su se održavali po skladištima jer tadašnji klubovi nisu imali razumijevanja ni za tu glazbu ni za našu scenu. Ipak, širenjem acid housea diljem Londona, klubovi su shvatili da tu leži novac i uključili su se u priču 1988. godine. Do tad je house i techno bio puštan samo u gay klubovima, a od uključenja komercijalnih klubova ta se glazba proširila diljem svijeta. 

Sada je posve drugačije jer milijuni ljudi slušaju elektronsku glazbu. Postoji niz noćnih klubova specijaliziranih samo za elektroniku, a i zvučni sistemi su bolji, svjetla su bolja pa čak ima i toliko DJ-eva da je to nevjerojatno. Glazbena oprema, software, hardware i uređaji su napredovali, mladi producenti su iznimno talentirani i sve je to dio ljudske evolucije.

 

Kako je bilo u vrijeme The Shamena, megapopularnog benda onomad – što si dobio iz tog iskustva?

Bilo je veoma zabavno. Moj partner Colin Angus genijalan je producent i zajedno smo gurali house, acid i techno u mainstream otkrivajući mladima izvrsnu glazbu. The Shamen je bio prvi acid house ili techno bend koji se probio u mainstream pop svijet i tako otvorio vrata Prodigyju, Orbitalu, Underworldu i Chemical Brothersima i time se veoma ponosimo. Kako smo bili jako uspješni, mogao sam svoj novac ulagati u underground scenu – pokrenuo sam Plink Plonk Records, otvorio Watershed Studio i tako brojnim talentiranim, ali siromašnim, umjetnicima dao njihovu prvu priliku.

Otvorio sam i noćni klub The End, klub koji je postao uzor za sve klubove koji su se kasnije pootvarali u Londonu. The End je promijenio smjer plesne glazbe i clubbinga jer bio je dom tech housea, žanra u kojem sam jedan od začetnika. Pokrenuo sam i End Recordings na kojem smo također puno izdavali, a sve to se zbilo zahvaljujući The Shamenu.

Živiš u Los Angelesu – kakvo je tvoje mišljenje o američkom doprinosu elektronskoj glazbi, ali i o EDM pošasti?

Tamo je sve počelo s Detroit technom, Chicago houseom i acidom te New York garageom, a mi smo tu glazbu iskoristili u Londonu da stvorimo rave kulturu. I mada brojni labeli jesu iz Europe, ne smijemo zaboraviti kako puno američkih producenata živi i radi u Europi.

Moje mišljenje o EDM-u je da je većina toga komercijalno smeće. Ipak, veoma je važno da je EDM pokorio Ameriku jer sada klinci slušaju elektroniku umjesto lažnog hip hopa ili umornog rocka. Naravno da će ta djeca odrasti i razviti svoj glazbeni ukus te je samo pitanje vremena kada će se prebaciti na starije pravce elektonike i Amerika će biti odlična za partijanje u budućnosti. 

 

Tko su ti trenutno najdraži producenti, DJ-i te s kim bi volio surađivati?

Ima ih toliko da je stvarno teško nabrojati, svaki tjedan čujem posve nepoznatog producenta koji me oduševi. Najdraži su mi oni na mom labelu –Brett Johnson, Jay Tripwire, Derek Marin, David Scuba, Dance Spirit, Xo Chic, Affie Yusuf, Stark, Jordan Lieb, Adultnapper, Class B Band – ali i brojni drugi. 

Što se tiče suradnje, rado bih nešto s Carlom Craigom i Buschwackom, a volim i Magdu, Marca Houlea, MANDY, Stevea Buga, Ellen Alien, Alexija Delana, Eddieja Richardsa i sa svima bih rado surađivao, 

Bio si već nekoliko puta u Hrvatskoj – što misliš o našoj sceni i kad te opet možemo čuti i vidjeti?

Uvijek se odlično provedem u Hrvatskoj  i volim se vraćati. Prvi put sam bio tijekom rata i tada su svi mislili da sam lud što idem u Zagreb, ali bilo je to nezaboravno iskustvo. Ljudi su trebali bijeg od stvarnosti i energija je bila fantastična. Hrvati su topli i prijateljski ljudi koji vole underground glazbu. Čini se da su se  mladi u posljednje vrijeme malo pogubili slušajući smeće poput turbofolka, ali uvijek postoji underground ekipa koja cijeni kvalitetan house i techno.

Trenutno promoviram svoj album diljem svijeta te krećem na američku turneju od četiri tjedna. Nakon tog sam u Europi šest tjedana, a u Hrvatskoj sam na Moondance festivalu 2. kolovoza.