Skip to main content
  • 12.03.2016.

Carl Cox ide u mirovinu?

Razmišljaš li o elektronici, kreneš li istraživati njenu povijest i razvoj teško da ćeš ikako moći zaobići gospodina Coxa.

 
Veliko nasmijano lice iza pulta je već tri desetljeća, a petnaestogodišnja rezidencija koja drži utorak u ibiškom Spaceu, i odlazi u anale ove godine, jedna je od povijesno najutjecajnijih klupskih večeri elektroničke kulture.
 
Pulse magazin je tako sjeo s techno kraljem ne bi li malo pročačkali to se događa iza tamnih očiju i vrijednih ruku koji su ti kroz godine donijeli toliko gušta, a Cox je nesuptilno sugerirao kako bi možda bilo vrijeme za povlačenje. Veliki znaju da je najbolje vrijeme za pozdrav na vrhuncu.

 
Velika vijest prošle godine bila je tvoja objava da će 2016. biti posljednja godina na Ibizi. Što misliš što će se dogoditi sa Ibizom nakon što završi tvoja rezidencija ove godine? Polažeš li velike nade u budućnost?
 
Ne znam. Odlazim na Ibizu od 1984. pa možete zamisliti što sam sve vidio, možete zamisliti količinu glazbe koju sam čuo, količinu ljudi koji su došli i otišli i klubova i ideja koje su se uspinjale i padale, koliko sam izlazaka i zalazaka sunca vidio. Sve što sam iskusio i sve što ima veze s mojim životom, vizijom i idejama i za što sam se zauzimao u posljendjih 15 godina u Spaceu će sada završiti. Bio sam zagovornik Spacea od prvoga dana i sada kada je ovo posljednja sezona koju radimo i koju ćemo svi vidjeti sve je vrlo, vrlo tužno. Biti će velika rupa. Ništa neće ispuniti tu prazninu. Ljudi koji su zaista biti tu zbog glazbe i svega onoga za što Space stoji su nestali. Stvari su se prilično promijenile od kada je Space započeo prije 27 godina. Sva drama, gayevi, straight ljudi i ekipa koja dolazi s čitavog svijeta samo da bi uživala u ovim trenucima u Spaceu – promijenilo se.
 
Kada su me tražili da preuzmem utorak u tom prostoru nije postojao noćni klub. Samo službeni after hours klub koji bi započinjao u 7 ujutro i nastavljao se kroz dan – Space je bio jedini klub koji je ovo radio i to je bilo briljantno jer dok smo mi tamo plesali po danu ljudi su bili na poslu, a eto nas ovdje i uživamo.
 
Natuknuo si mogućnost toga da bi se mogao umiroviti od DJ-inga. Ako se to dogodi hoćeš li i dalje ostati povezan s dance glazbom ili misliš da ćeš u potpunosti napustiti industriju?
 
To će biti jedna od onih situacija gdje ako i napravim party ljudi znaju da je to jedan koji ne bi trebali propustiti. Znaju da sam oduvijek podržavao nove i mlade DJ-e, producente, noćne klubove, radio stanice, magazine i novu modu. Ljudi znaju da ako radi party da to nije na sat i pol, već četiri, šest ili osam sati.

 
Mislim da znaju da ako me bookiraju da će dobiti 100% posjećenosti i da ću se pojaviti da rokam kuću i da znaju da na kraju dana ipak ovo živim i dišem već 28 godina. Pa je li onda možda ipak umirovljenje u kartama? Dovraga da!
 
Ali za mene, stvar je u tome da sam dao mnogo srca i duše u ono što sam stvorio. I sada mislim da je vrijeme da napravim korak unazad i imam nešto vremena za sebe i svoj život.
 
I kako će umirovljenje za Carla Coxa točno izgledati?
 
Postoje elementi i izvan glazbe u kojima istinski uživam – kao motoristički sportovi! Imam i trkaći tim na povijesnim motociklima. Sada kada sam malo više budan po danu uživam i u dnevnim aktivnostima. Volim upoznavati nove ljude, puštati nove stvari u život i kretati se prema naprijed. Naravno kada imam priliku svirati biti osoba koja jesam kada sam DJ, to je ono što zaista jesam. Tamo sam čitavo vrijeme, ali sada stvarno dolazim do točke na kojoj želim raditi i druge stvari i ovo je mogućnost koju razmatram. Pogotovo jer imam toliko godina koliko imam, mislim, ne osjećam se kao da imam 54, ne osjećam se kao da imam toliko. Moje tijelo se tako osjeća. Moj mozak se dere: "Nastavi Carl!"
 
Dva puta si pozdravio milenij nastupom u Sydneyu i na Havajima nakon što si preletio međunarodnu vremensku granicu. Kakav je to bio osjećaj?
 
Možete zamisliti kako sam odsvirao milijun partyja, ali jedan od najznačajnijih evenala koje sam ikada radio je Sydney za Millennium. Tada sam se zaljubio u Australiju. Gledajući unazad to je bila fantastična prilika. Ali naravno nećete me više vidjeti da to radim. Ali tada je bilo jednostavno fantastično. Bio sam u paviljonu u Bondiju sa sjajnim zvukom, prekrasnim vremenom, taman na plaži kada je sat udario ponoć i poželjeli smo dobrodošlicu 21. stoljeću s ljudima koji su jednostavno poludjeli. Nisam mogao vjerovati da samo na ovoj točci s glazbom, sa svime što smo radili.
 
Ovo su još uvijek bili prilično rani dani. prenosilo se internetom diljem svijeta. Imao sam i satelitski prijenos za BBC Radio 1 – svijet je slušao, a ja sam tamo i radim ono što radim kao DJ. Imao sam prilike svirati tri sata, doći na aerodrom, skočiti na avion, preći internacionalnu granicu i vratiti se unazad u vremenu. Kada su mi udarili žig u putovnicu bila je 2000., kada sam došao na Havaje bila je 1999! bio sam kao "Wooo checkiraj mene –  sviram na povratku u budućnost!" I tada sam čitavu stvar napravio još jednom i bilo je sjajno. Ekipa na Havajima je bila oduševljena da sam mogao doći i partijati s njima i bilo je značajno. I da, zaista je bilo iscrpljujuće. Svi oko mene su partijali i ludovali, cure su ljubile cure, frajeri su ljubili frajere i sve se ovo događalo oko mene. A ja sam držao fokus odbijajući piti alkohol i želio osigurati da ljudi osjećaju glazbu i vibraciju, i kako možete i zamisliti, kada je završilo ulovio sam prekrasan dugi san.

 
Kako je započeo Carl Cox & Friends poduhvat?
 
Želio sam naglasiti ideju da je lineup lineup, i želio sam da ljudi shvate da postoji kolegijalnost među svim DJ-ima. Nitko zapravo nije broj jedan, nitko nije broj deset, ili pet ili 100. Moja ideja je da smo svi prijatelji i da svi podupiremo jedni druge i ljudi to mogu vidjeti kada surađujemo. To je jedna lijepa veza među nama koja se dodatno naglašava na podiju.
 
Tada dobijete mnogo b2b setova, tada dobijete DJ-e koji surađuju s drugim DJ.ima. Svi su mi oni prijatelji i volim ih zbog svega što ona ili on rade i sviraju pred publikom koju sam stvorio. Pa im kažem, evo vam moja publika, oderi. Tvoji su naredna dva, tri. četiri sata.
 
Samo bih volio da ljudi izbace onaj element većeg ili manjeg. Svi smo jednaki. Možeš mixati onoko kako znaš i imati onu inicijalnu vibru toga tko jesi kao osoba i svega što s tim ide. Cijelim srce podržavam ovo, i ja sam to radio i uvijek ću to raditi. Ti ljudi su mi prijatelji i na kraju dana svi smo u ovome zajedno.
 
Trudim se maksimalno kao individua. Postoji razlog zašto se zove Pure. Ne radi se o tome da su Carl Cox & Friends slijedeća velika stvar, ili slijedeći Stereosonic ili bllo što slično. Ako to nije tvoj đir, jednostavno nemoj ići. Ako želiš čuti što ću staviti na stol tada će ti se svidjeti. Naposljetku ni ja neću napraviti event za 50 000 ljudi ako ne želim. Želim izvaditi onu ploču koju nikada nisi čuo prije i protresti podij. I zbog toga se zove Pure i zato želim da ljudi dođu. Ne zato jer je to samo još jedan party već zato jer vjerujem da znam što ljudi žele, i mogu to pružiti. Ako si ovdje iz pravih razloga odlično ćeš se provesti.
 
I konačno pitanje: Koliko vinilki zaista posjeduješ?
 
Imam oko 150 000 komada – imam veliku trostruku garažu u kojoj držim ove đavolje stvari. Kada sam tek počeo skupljati glazbu još u maminoj i tatinoj kući bile su po stepenicama i po hodnicima i mama je rekla  –  "Ti i tvoje ploče van!" i to se točno i dogodilo. Nisam bio u trgovini ploča već mnogo godina, a i u počeciam je oduzimalo mnogo vremena. Sada sam kao što vidite stao sa sakupljanjem vinila!
boogaloo web
boogaloo nye
Vezani članci
Mlađa publika pokreće novi val popularnosti ovog elektroničkog žanra, a Spotify ga slavi dokumentarcem
boogaloo nye
Mlađa publika pokreće novi val popularnosti ovog elektroničkog žanra, a Spotify ga slavi dokumentarcem