GusGus: Nadahnjuje nas svaki podražaj iz stvarnosti
Na minuloj, osmoj po redu, riječkoj Harteri nikako nismo mogli propustiti priliku da prozborimo koju o glazbi s jednom od najvećih ovogodišnjih festivalskih senzacija – islandskim umjetničkim kolektivom okupljenim pod nazivom GusGus što se, uzgred bud rečeno, izgovara točno onako kako se i piše.
Izdavši svoj prvi album sada već davne 1995. godine istoimena naziva, GusGus je tijekom 17 godina postojanja nerijetko mijenjao postav te tako danas od početnih čak 12 članova broji tek njih petero. S dvojicom od njih – pjevačem Danielom Ágústom Haraldssonom i DJ-jem Stephanom Stephensenom, ujedno i jednim od izvornih osnivača GusGusa – porazgovarali smo netom prije početka njihova riječkog, bome furioznog, nastupa. Tom prilikom otkrili su nam i kako već rade na novom, devetom, studijskom albumu koji će, kako tvrde, biti silno iznenađenje za sve obožavatelje.
Iako nisi s GusGusom od samog početka, upravo je tvoj senzualan glas jedna od najprepoznatljivijih sastojnica uspjeha GusGusa. Što tebi predstavlja GusGus?
Daníel Ágúst: Rekao bih kako je GusGus umjetnički kolektivkoji tijekom godina neprestano evoluira, stalno se mijenjajući pritom ne podliježući glazbenim ili inim trendovima. Oduvijek smo u skupini imali pojedince koje tjera želja za napretkom, bilo to u glazbenom, vizualnom ili kojem drugom pogledu. Svaki podražaj iz stvarnosti nadahnjuje nas kreativno.
Posljednjim ste se albumom „Arabian Horse“, prema mišljenju brojnih vjernih obožavatelja, vratili svojim počecima zapisanima na albumu „Polydistortion“ u smislu mračnog techno stila i zvukova elektronike devedesetih koje su vas i vinule na ljestvice. Kako je tekao proces rada na njemu?
Daníel Ágúst: Riječ je o albumu bogate, raskošne teksture koji je ujedno i veoma raznolik i na kojem nam je pošlo za rukom da odrazimo svaku kvalitetu benda. Portretirali smo istinski živopisne emocije koje izviru iz svih nas okupljenih u bendu. Na albumu smo radili na više mjesta, prvensteno u našem ljetnikovcu na osami u kojem je i nastala većina tekstova i glazbe. Imamo i dva glazbena studija u kojima snimamo, te smo tako na Farskim otocima snimili glasovne dionice dok smo u Reykyaviku snimili glazbu. Tijekom rada na albumu spjeli smo pokriti svaki aspekt našeg stvaranja glazbe. Meni osobno ovaj album predstavlja mogućnost izražavanja mojih emocija jer GusGus je svojevrsni poligon za naše kreacije kojima svatko utisne osobni pečat.
Poznat si kao strastven plesač koji svojim tijelom ispriča svaku pjesmu. Koja te glazba ponajviše pokreće?
Daníel Ágúst:To je svakako techno jer ništa drugo nije u stanju tako žestoko čovjeka baciti u meditativni trans i držati ga u njemu toliko vremena. Ali pokreće me raznorazna kvalitetna glazba, bila ona jazz, rock ili klasična.
{youtube}u9XNjqugpX8{/youtube}
Techno soul pojam je koji se veže uz glazbu GusGusa – otkud on potječe?
Stephan Stephensen: Ljudi vole kategorizirati, stavljati stvari u ladice i to je jednostavno bio naš pokušaj da se sami okategoriziramo, smjestimo u određenu kutiju. Nama techno nije tek nabijanje, nama on predstavlja glazbu s dušom koja u sebe izvrsno integrira druge glazbene žanreve bio to jazz, house, tech house, deep house…
Nedavno si pokrenuo vlastiti nezavisni izdavački label, Radio Bongo, u sklopu GusGusove izdavačke kuće Kompakt iz Njemačke. Kakvu ćeš vrstu glazbe izdavati?
Stephan Stephensen:Osmislili smo već seriju kompilacija pod nazivom Broadcast 1, Broadcast 2, Broadcast 3 jer ideja o labelu proistekla je iz moje radijske emisije. Tako će prva kompilacija biti posvećena predstavljenim glazbenicima u radijskim emisijama, druga mom drugom projektu Gluteusu Maximusu dok će se na trećoj naći kazališna, odnosno scenska glazba koja me oduvijek intrigirala. Razlog zanimanja za scensku glazbu leži u činjenici da sam započeo karijeru kao filmski snimatelj da bih se tek kasnije u potpunosti posvetio glazbenoj produkciji.
Kakva je clubbing scena na Islandu?
Stephan Stephensen: Iskreno rečeno, zaista ne znam jer nisam baš čovjek od izlazaka. Nemam ni vremena jer tri puta mjesečno i sam vrtim glazbu u jednom reykyaviškom klubu, ali sudeći prema tamošnjoj atmosferi, rekao bih da je scena itekako živa.