Intervju: Meniga

Nedavno u jednom tekstu od Brian Ena gdje kaže šta god da se dogodi u budućnosti, neće biti ono što ste očekivali. Što ti ne očekuješ od glazbe u budućnosti ?

Ha, dobro početno pitanje… Ne znam koliko je opravdana ta izjava, nadolazeće vrijeme će  pretpostavljem biti najbolji pokazatelj koliko je bio u pravu. Moglo bi se dosta toga nabrojati, ali da od nečeg krenem; između ostalog ne očekujem da će jedan vrlo mali dio produkcije i stilova koji sadrži, tj. održava kreativni razvoj, isplivati iz undergrounda – ukoliko se ne dogodi čudo i industrija odluči drugačije. Ne očekujem da prestane razvoj tehnologija, biti će to još šire od trenutne "laptop/download/itd. ere", i ne očekujem da elektronska produkcija bude manje zastupljena od live svirke, tj. bendova, što je trenutno možda još uvijek slučaj. I dalje ne očekujem nestanak procesa u kojem – zbog pomanjkanja novih tržišta i ideja – glazbena industrija skraćuje razdoblja recikliranja stilova nastalih u prošlosti, u cilju što uspješnije naplate onoga šta se tog trenutka gura pod "trendy" ili "popularno", kao što je primjetno od početka 90ih. Definitivno ne očekujem da će se promijeniti situacija u kojoj bi ono što u čisto muzičkom smislu smatramo hvalevrijednim i kvalitetnim bila presudna činjenica za popratan uspjeh projekta, tj. kao što je trenutno slučaj mislim da će takve stvari još izraženije određivati razne biznis, promocijske, marketinške, anti-konkurentske, "zabij nož u leđa", i sl. taktike. Da za kraj malo konkretiziram na lokalno područje, nažalost ne očekujem ni da će za mog života kod nas prestati biti prolazno i isplativo ovo što trenutno je… U svakom slučaju ako se predviđanja Brian Eno-a ostvare, ispada da ću biti poprilično zadovoljan.

Da se vratimo u tvoje same početke – znam da su mi prijatelji iz Šibenika pričali o tebi kao čovjeku čije su se kazete prodavale u Japanu još početkom 90tih. Jel to mit i legenda ili je to istina ?

Istina. Osim što to nisu moje kazete već našeg tadašnjeg, vrlo agilnog hardcorepunk benda Nula. To je bio slučaj sa našim prvim "albumom" (Pobjedimo Laž, 1993.), objavljenim na audio kazeti, koja je u to doba bila reprezentativni medij. Label PP rec. (Osaka) licenzirao je izdanje sa tiražom od  1000 kom. na istom mediju. Osim kod nas i u Japanu, bilo je paralelnih tiraža istog izdanja i u drugim zemljama, na kraju je sveukupno otišlo izmedju 5-6000 primjeraka, što su danas nezamislive cifre za ova područja. A kad smo već kod Japana, jedan drugi label i distribucija (DIY rec., Tokyo) je naručio par stotina primjeraka nekoliko naših vinilnih izdanja narednih godina. Sjećam se kako smo ih švercali i slali u paketima od po 2kg brodom iz Italije, iz HR je to bilo nemoguće…

Jedan si od rijetkih glazbenika koji dolazi iz band backgrounda, ali je prihvatio elektroniku. Kada se to dogodilo i šta je bio trigger ?

Opet istina. I priznajem da sam dugo bio u getu live bendova koji žive uz predrasude kako nikakvo poštovanje ili priznanje ne mogu dobiti DJ-i ili producenti koji "pritišću dugmiće" (…) na stage-u, i kako ne valja ništa šta ne vidiš da je stvarno odsvirano. Kod mene se to prihvaćanje elektronike nije dogodilo odjednom i iznenada, već se odvijalo – i još uvijek se odvija – postupno. Kao i mnogi, nabavljam, dobijam, slušam, itd. puno različitih stvari, sve je možda krenulo i opet s bendovima koji su koketirali sa ritmovima i stilovima ne toliko karakterističnim za njihove korijene, nakon čega su uslijedile i prve digital dub, jungle, drum'n'bass, breakbeat,…, stvari koje su me oduševile. Danas najčešće izjavljujem kako definicija stila ne garantira nikakvu kvalitetu, tj. da većina produkcije ne valja, ali da manjina onog šta je dobro je stvarno dobro, bez obzira radi li se o elektronici, rokenrolu ili nečem drugom. Tijekom vremena nekako neplanski se dogodilo da mi je uz lifestyle bavljenje glazbom na više razina postalo i profesija, tako da sam daljnjim upoznavanjem sa elektronikom postao svjestan jedne učestale situacije s kojom se danas još malo pa mogu u potpunosti identificirati, i koja se može definirati kao svojevrsni “trigger” u mom slučaju. Do 2010. sam napunio punoljetnost sviranja u bendovima, svirao sam u nekoliko njih, svaki je imao potencijala, čim bi jedan stao krenulo bi se s drugim. Nakon svega pomalo sam se umorio od dogovaranja i različitih ljudskih ego tripova (pri čemu ne izostavljam svoj), što je bitno spomenuti u situacijama u kojima sam se u većini slučajeva istovremeno bavio poslovima od dogovaranja koncerata i objavljivanja izdanja nadalje. A i sada mi se stvara, svira, putuje i partija više nego prije…

Da se vratim na bit, kad ti se nešto svidi više od prosjeka, nabavljaš informacije da saznaš više. Isto tako kad bi mi se neka elektronska izdanja svidjela, tražio bi i druga od istih autora pri čemu bi saznao više podataka. I nekako se uglavnom događalo da takvi uvijek potiču iz nekih zbog različitih razloga ugašenih bendova, nerijetko meni poznatih i dragih (što se u odnosu na ono što volim ne reflektira možda jedino na dubstep, u kojem dominiraju mladi producenti do 25 godina, odrasli uz kompjutere). To što ego kod elektronskog producenta ili DJ-a koji radi samostalno ima veću slobodu koju ne treba usklađivati ili kompromotirati s drugima smatram manje bitnim, već mi se opravdanijom dokazuje teorija u kojoj je to česta pojava kada s ljudima više ne ide, a postoji potreba stvaranja što danas moderna tehnologija omogućava uz dosta manje inpute nego što postoje prilikom usklađivanja ljudi i prikupljanja opreme za bend, ne spominjući ostale detalje poput pronalaženja adekvatnog prostora za probe i sl. Iako je moderna tehnologija omogućila svima da mogu postati producenti, to naravno ne rezultira da je sva elektronska produkcija dobra, baš naprotiv. A opet ispada da je ona koja se meni sviđa uglavnom producirana pod palicom bivših članova nekih bendova. To je sve sada više osobno i manje bitno, ali meni dodatno potvrđuje teoriju u kojoj je i kod elektronske produkcije bitno iskustvo koje se prenosi iz stvaranje live glazbe u bendovima, bilo ono u radu s drugim ljudima i idejama, ponašanju na stage-u i komuniciranju sa publikom prilikom sviranja koncerata, ili zajedničkog stvaranja aranžmana koji imaju glavu, tijelo i rep, za razliku od slaganja loopova i sampleova…   

Band s kojim si radio skoro 10 godina – Radikal Dub Kolektiv – završio je album, ali i kako stvari stoje svoje postojanje. Koji je po tebi razlog zašto manje popularni bandovi traju kraće nego popularniji ?

Vjerovatno postoji mnogo različitih razloga, ali pretpostavljam da je jedan od važnijih za prvo navedene da ne odluče postati profesionalci pa ih potonji koji se često pretvore u obične gažere nadžive i usput se naplate. Ne želim pametovati, ali imam nekog iskustva sa sviranjem u različitim bendovima, i razlozi prestanka rada svakog pojedinačno su bili svakakvi i kao takvi često prisutni u antologiji rokenrola; nekome je dosadilo ili se odselio a nije se mogla ili htjela naći adekvatna zamjena, netko nije mogao kontrolirati svoju ovisnost o opijatima, netko nije pristajao na kompromise, nestala je "kemija", itd. U našem okruženju bendovi koji nose određeni potencijal najčešće nastaju u tinejđerskim ili studentskim danima, kada se za bend kao omiljeni hobi ima više vremena. Financijskim osamostaljivanjem definicija profesije postaje vrlo bitna stvar, kada mnogi bendovi pucaju, pri čemu se vraćam na početak odgovora. Dolazim iz nezavisnog podzemlja, popriličan sam "anti tip", većina ljudi s kojima sam svirao su hipicima bliski pankeri, svaki bend doživljavao sam prije kao obitelj nego kao profesiju,…, i kroz svoju kreativnost i prezentaciju benda prema javnosti uvijek možeš projicirati originalnost i imati svoju furku, ali da bi napredovao neka pravila igre se (često nažalost) moraju prihvatiti, jer točno se zna zašto postoje singlovi, producenti, izdavačke kuće, manageri, booking agencije, u kojim terminima se dogovaraju koncerti i turneji, itd. Kod nas je sve skupa još specifičnije, pogotovo uzimajući u obzir da je na ovim prostorima kakva-takva egzistencija kroz bavljenje glazbom uvjetovana kompromitiranjem i/ili okretanjem u smjeru kako vjetar trenutno puše. Zapravo meni je sve to prilično blisko i mogao bi knjigu napisati na tu temu.

Specijalizirana područja vjerovatno bi se odnosila na meni opet bliske bendove koji prakticiraju "uradi sam" način rada, uz samostalno financiranje, snimanje, objavljivanje i distribuiranje izdanja, dogovaranje koncerata i turneja, bez label-a i managera. Radikal Dub Kolektiv je u mom slučaju za sada posljednji takav bend. Zadnji koncert odsvirali smo 26.06. ove godine u Leipzigu, nakon toga se rastali, nedavno je završen mastering zadnjeg albuma snimljenog krajem 2008. Nakon punih 8 godina najkvalitetnijeg rada i popratnih rezultata do sada, bend je odustao unatoč golemom potencijalu, mnogim otvorenim vratima doma i u inozemstvu. Moram poštovati želju većine benda da ne objavljujemo nikakve manifeste i obrazloženja o raspadu, ukratko postalo je više naporno nego zabavno, pristupi prema funkcioniranju benda su se udaljili, a međusobni odnosi negdje usput kolapsirali…

Kakvi su ti autorski planovi za budućnost ?

Prije svega objaviti zadnji album Radikal Dub Kolektiva kroz "international dub conspiracy" uz koprodukciju nekoliko label-ova. Album je mixan gotovo dvije godine, u samostalnoj produkciji, zove se "Hellness Centar", izaći će kao vinil, CD i download. Što se mene osobno tiče definitivno obilježava par posljednjih godina života, i u redu je negdje s njim podvući crtu. Što se benda tiče nadam se da s tim albumom ostvarujemo dostojan posmrtni manifest koji će dobiti barem nekakav feedback. Nakon toga, uz previše stvari u rasporedu, i sve veći broj DJ nastupa, planiram projekt o kojem zbog potrebe dodatnog izražavanja razmišljam neikih godinu+ dana, i koji se konkretizirao razlazom benda. Radi se o live act-u gdje sviram kombinaciju akustično-elektronskih bubnjeva uz digitalne podloge različitih producenata. Usporedo s tim plan je razvijati vlastito produciranje, već je negdje spomenuto da to danas može svako. A drugi će već odlučit dal to šta valja ili ne. Više o svemu uskoro.

Dub /Dubstep

Oba volim jako. Dub (uglavnom stepper style) mi je otvorio nove vidike. Iako je tu naglasak na frekvencijama, manevriranju efektima, po definiciji sviranja bubnjeva me uvijek više privlačila ona ritmička strana. Iako dub ne vrvi dinamičnošću ritmova, prelazak sa hardcorepunk-a na dub za mene je bila sviračka revolucija, radi se o 2 poprilično različita pristupa. Dubstep mi je ipak trenutno favorit, proširio je i pomaknuo cijelu priču unaprijed, u mom slučaju i uspješno nastavio proces zbližavanja sa elektronikom. Jedan sam od onih koji između ostalog smatra da dubstep kroz jednu novu formu među najuspješnijima reciklira i spaja različite stilove i utjecaje, dobrim dijelom održavajući plesnu kulturu koja nadilazi granice getoiziranih stilova na životu, i na čije party-e ljudi različitih interesa dolaze motivirani sadržajem, a ne samo vikend disko zabavom.

Simon Reynolds definirao je termin Hardcore Continuum ( https://www.thewire.co.uk/articles/2009/ ). Smatraš li da su englezi toliko krativni pa izbacuju non stop nešto novo u glazbenom smislu, ili je glazba jedan od vodećih izvoznih proizvoda u Engleskoj pa su novi glazbeni stilovi ujedno i nova tržišta ?

Ma sigurno u svemu tome ima nečeg. Kao i u onome da je sve posljedica kolonizacije nakon čega danas cijeli svijet priča engleski. Iako ne volim nekorektan i korporacijski biznis da mi je to toliko bitno ovdje bi sad pričali o bendovima iz azijskih sela (koje u ovom nepravednom svijetu od srca podržavam), ali onda vjerovatno ne bi  ni pričali. A morao bi i većinu kolekcije bacit u smeće, jer njome britanci dominiraju. Imam mjuze od svuda, ali engleska mi je još uvijek naj, i punk, i dub, i d’n’b, i dubstep…

Igrom slučaja Hrvatska se našla u samoj špici dubstepa u svijetu zbog Outlook festivala. Obzirom da si uključen u njegovu organizaciju – možeš li reći nešto više o festivalu koji je rasporadan 3 mjeseca prije početka samog festivala ?

Da, nakon prve godine u Petrčanima i druge na Zrću, ove godine Seasplash produkcija postala je domaći partner u organizaciji Outlook festivala, u sklopu i okruženju utvrde Punta Christo u Štinjanu pored Pule, gdje smo 2003. organizirali 1. Seasplash festival, a početkom ljeta ove godine pokrenuli ljetni klub. Festival je u startu pokazao potencijal, što ne bi trebalo čuditi s obzirom da je uz ostale stilove programski najviše zastupljen trenutno vrlo aktualni dubstep, a većina publike iz Engleske gdje je on nedvojbeno dio mainstreama. Koncepcija festivala je vrlo dobro pogođena, što opet nije neko iznenađenje ako se uzme u obzir da je organiziran u suradnji nekoliko vrlo predanih klupskih promotera, od kojih su neki svojim angažmanom i neposredno odgovorni za popularizaciju dubstepa, sound system i bass kulture. Ono gdje su bili tanki je nedostatak iskustva u festivalskoj organizaciji, kao i nedostatak adekvatne festivalske lokacije do dolaska pod okrilje Seasplash organizacije, koja je u tom pogledu posljednjih x godina dobrano ispekla zanat. Promjenom i predstavljanjem nove i atraktivne lokacije, što je sve skupa dodatno popraćeno sposobnošću organizatora, brojnošću ciljane publike sa standardom koji bez problema prati cijene usluga na ovim područjima, i naravno teško nadjebivim line up-om, ovogodišnji festival je na oduševljenje svih nas bio rasprodan nekoliko mjeseci unaprijed. Radi se o rastu većem od 100% u odnosu na 2009., ali tek nakon ove godine i ultra oduševljenih posjetitelja stvar je doslovno explodirala, pa i sljedeće godine očekujemo minimalno duplo veći broj posjetitelja.

Ono što se ove godine događalo na Outlooku je teško opisivo, trebalo je biti tamo i to doživjeti. Preko dana party uz more na plaži, zatim ukupno 12 boat party-a na pučini od kojih su također svi bili rasprodani, i 6 stage-va u večernjem dijelu programa. Uz sve to, posjetitelji su paralelno u ponudi osim hrane i pića imali različite mogućnosti smještaja (kamping, hostele, apartmane, hotele), te usluge transporta. Želimo biti skromni, ali izgleda da smo stvarno odradili odličan posao na svim navedenim i mnogim drugim na prvu ruku ne toliko primjetnim razinama. Umjesto pukog obavljanja usluga, zatražili smo partnerski odnos, unoseći sebe i svo nakupljeno iskustvo, pristupajući događanju kao vlastitom, i priznajem da je razina naše organizacije radom na Outlook festivalu katapultirana nekoliko godina unaprijed. Nažalost, masovnost publike će utjecati na atmosferu festivala i teško je očekivati da će se oduševljenje prisutnih i atmosfera iz izdanja 2010. ponoviti u istoj mjeri. Ali mi se maximalno trudimo da tako bude i nadalje.

Prije više od 8 godina pokrenuli ste i Seasplash festival, vjerovatno jedan od najluđih festivala u Hrvatskoj. Iz godine u godinu širite glazbenu ponudu, ali sam festival nije baziran samo na glazbi, makar dub u svim varijantama dominira. Što je to što okupi nekoliko tisuća ljudi da na zraku, 3 dana bez gašenja glazbe tulumare ? (op.a. kada se zatvori zadnji floor, otvorio se bar i/ili stand na kojem crnac pušta glazbu sa svog mini sound systema i prodaje zastave Jamaice)

Hvala, ovo "jedan od najluđih" smatram kao kompliment, ali nije 3 nego 4 dana… Mislim da je glavni razlog što velika većina “festivala” kod nas funkcionira po principu disko zabave na otvorenom prostoru, tj. počinju u kasnijim večernjim satovima i završavaju kad redari rade fajrunt i počnu tjerati ljude van. To po nama nisu festivali, u sklopu kojih bi se trebao odvijati kontinuirani život, što Seasplash osigurava višednevnim boravkom dijela posjetitelja na samoj lokaciji. Pošto sam već svašta izfilozofirao, za potrebe ovog odgovora ću ti copy/paste-at dijelove iz festivalskog press materijala, koji nudi dodatne odgovora na to pitanje, a sumnjam da ga je veći broj ljudi imao prilike pročitat:
“…SEASPLASH festival jedan je od rijetkih “malih” i “nezavisnih” festivala koji je preživio petogodišnji jubilej i koji sa stavom korača prema desetogodišnjici održavanja, unatoč mnogobrojnim problemima na koje na tom putu nailazi njegova organizacijska struktura, bilo da se radi o od početaka visoko postavljenom programskom standardu (s obzirom na nisku cijenu ulaznica, i na općenito nezahvalnu situaciju za društveno-kulturna zbivanja ovakvog, poluspecijaliziranog tipa na području RH), ili o financijskim gubicima, promjeni lokacija, itd.
Festival je pokrenut primarno "prijateljskim" (naspram "poslovnim") angažmanom, motiviran entuzijazmom, u početku s programom tijekom 2 dana vikenda na 2 (band & sound system) pozornice, dok danas donosi program u trajanju od 4 dana na 5 pozornica (Mainsplash, Soundsplash, Dubsplash, Kingsplash i Electrosplash stage), na kojem kroz dane održavanja prisustvuje nekoliko tisuća posjetitelja, koji su očigledno prepoznali i koji poštuju takav predani rad i kontinuirani angažman.

U situacijama gdje se svakakvi događaji nazivaju “festivalima”, pojavljujući se kao gljive poslije kiše, Seasplash festival ponosno ističe da je u rukama ljudi koji se više od 18 godina u kontinuitetu bave ne samo organizacijom sličnih događanja, već to iskustvo dodatno utvrđuju nastupajući kao izvođači (ili barem posjetitelji) na mnogima od njih, doživljavajući ih kroz raznolike i različite profile i sadržaje, i to u širem zemljopisnom okruženju.

Na taj način svim prisutnima (čitaj; izvođačima, publici, a na kraju i sebi samima) omogućavamo adekvatnu festivalsku atmosferu.
SEASPLASH festival pokrenula je punkrock generacija s početka 90-ih, koja je uvijek poštivala, a na kraju i zavoljela unutar festivalskog programa predstavljene stilove, bilo da se radi o tradicionalnim (roots, dub, reggae, ska, rocksteady, itd.), ili modernijim stilovima iz elektronske ere (jungle, drum’n’bass, breakbeat, dubstep, trance, electro, itd.)

Festival čitavo vrijeme ima i razvija svoj međunarodni karakter. Popis onih koji su nastupali na Seasplash festivalu sve je impozantniji, svake godine možete prisustvovati nastupima relevantnih predstavnika raznih stilova, iz samog vrha svjetske produkcije, a Seasplash festival je posebno ponosan što nakon 8 godina održavanja može ugostiti plejadu domaćih izvođača, na sceni koja se razvija i rapidno raste što u trenucima njegova pokretanja ni približno nije bio slučaj…

…I u slučaju da vam je dosta loše organiziranih i dosadnih, ili većih sponzoriranih “festivalskih” događanja na kojima se osjećate kao da kupujete artikle u supermarketu, pozivamo vas da dopustite da vas zapljusne tsunami pozitivnih vibracija, i da prisustvujete jednom od festivala koji nije nastao preko noći, i koji festivalsku atmosferu održava i njeguje tijekom čitava njegova trajanja…”

Pokrenuo si nekoliko uspješnih programa baziranih na Dubstepu (Dubstep klub, Dupstep Sirup… navedi ako ima jos koji). Što te raduje kod publike,  a što bi volio da je drugačije ?

Da, osim šta ipak većinu toga ne mogu potpisati samostalno, već kao napravljeno ili nešto što se radi kroz različite suradnje. Osim ta dva specijalizirana klupska eventa, i mnoga druga klupska i festivalska događanja u kojima participiram prožeta su dubstepom. DUBstep KLUB se odvija vikendima, uz siromašne budgete, jeftini upad i bez pritiska. Uz nas rezidente predstavljamo dubstep DJ-e iz ostalih domaćih crew-ova, ponekad ugostimo i neke izvana i svi party-ji su do sada prošli sa uspjehom. Osim toga raduje me zamjetni entuzijazam i šarenolikost posjetitelja koji se dobro zabave i uzvraćaju pozitivnim reakcijama. DUBstep KLUB predstavlja onu “tvrđu” stranu dubstepa, dok Dubstep Sirup predstavlja njegove različite vizije, stilove i podstilove. Kod Dubstep Sirupa je malo drugačija situacija jer se održava radnim danom – četvrtkom, koji uglavnom iz tog razloga u startu nije zaživio istim intenzitetom poput prvo navedenog, ali nakon skoro punih godinu dana održavanja sitnim koracima kontinuirano pokazuje tendenciju rasta. S tim u vezi ne raduje me da je i u gradu poput Zagreba koji važi za “najurbaniji” na našem području i koji broji milijunsko stanovništvo teško postići da recentan i kvalitetan program u klubovima manjeg kapaciteta dostojno zaživi izvan danima vikenda, bez porođajnih muka koje se reflektiraju kroz borbu sa vjetrenjačama i poprilična ulaganja, bilo da se radi o financijskim ili onima koji se tiču utrošenog vremena i energije.

To sve povezujem sa općenitim trenutnim stanjem u društvu koje je poprilično konzervativnije nego što bi to neki od nas htjeli. Ne trebam ponavljati primitivizam i seljačiju koja je kod nas trenutno “in”,  što su još neke od pojava koje ne oduševljavaju, počevši od na šank nalaktarenih likova koji prijetećim pogledom i kritički proispituju ostale prisutne umjesto da se opuste i prepuste vibrama, do extremnih situacija koje doživljavamo sa istima na različitim festivalima. Tu ću opet spomenuti Outlook, za kojeg smo dosta unaprijed znali da dolazi na stotine mladih Engleza, kojima neće biti problem trošiti pare na za njih jeftiniji alkohol, a koji su po definiciji poznati po huliganskom ponašanju, moguće potenciranom dolaskom na festival u opuštenoj atmosferi, van rigoroznih pravila EU, na što su nas cijelo vrijeme upozoravali i organizacijski partneri. Suprotno našim pripremama i strepljenjima, sa njihove strane nije zabilježen niti jedan incident, već nam je jedine probleme i glavobolje zadavala nekolicina domaćih, bilo da se radi o onima koji su htjeli provocirati strance, hvatati engleskinje za stražnjice, maltretirati i tući crnce, ili pokušavali pokrasti posjetitelje ili festivalsku organizaciju. U takvim slučajevima doslovno me je bilo sram gdje živim, i šta se mene osobno tiče u bi u tim trenucima domaćima najradije onemogućio prisustvovanje na takvom festivalu. Naravno to je nemoguće i svjesni smo da prilikom organiziranja takvih manifestacija naša uloga konstantno mora nositi i edukativnu funkciju. Kao i da se radi o broju takvih koji u prosjeku niti približno ne dominira, ali svi znamo da je na 100 ljudi i jedan dovoljan za napravit sranje.

Naravno da me raduje da dubstep sve više ulazi u različite sfere. Ali u takvoj situaciji dvosjekli mač je ovo što se npr. trenutno događa u Zagrebu. Evo samo tokom ovog tjedna (18.-25.12.) brojim 4 partija sa potpisom dubstepa u sklopu programa, i sve bi to bilo ok da je održivo i da ima smisla. A ono što se stvarno događa je nedostatak komunikacije i suradnje promotera koji misleći da svaki od njih pojedinačno zna i radi najbolje, prostituirajući dubstep, što na kraju rezultira otupljivanjem oštrice, disperzijom publike i “scene” općenito, najčešće donoseći korist samo uskogrudnim vlasnicima prostora i ugostiteljima, kojima je najbitnije puniti kapacitete sa nečim što trenutno prolazi…

Hrvatska dubstep produkcija ? Kako stvari stoje, hoćemo li imati neke nove zvjezde uskoro u našem dvorištu, kao što imamo u drugim žanrovima el glazbe (Petar Dundov, Eddy Ramich, Ilija Rudman )?

Pa nešto se pokrenulo i u tom smjeru, doduše još nedovoljno, ali smatram da će to u dogledno vrijeme otići na višu razinu. Od live bendova u par pjesama nadolazećeg, posthumnog albuma Radikal Dub Kolektiva osjetan je utjecaj dubstepa. To danas još kvalitetnije nastavljaju Bamwise. Znam da dobre reakcije za svoje radove dobijaju npr. Egoless, Aeon, itd., ali stvarno nisam predobro upućen. Moramo imati u vidu da smo za bilo kakve hvalospjeve u mnogo nezahvalnijoj situaciji u samom startu, uzimajući u obzir područje na kojem živimo. Suradnja sa najvećim svjetskim dubstep festivalom tu može pomoći, jer Seasplash i cfsn predlažu domaće snage koje se uvrštavju u program, i ako je nešto dovoljno kvalitetno (što ponavljam, mora biti “bolje” od engleskog prosjeka), će sigurno biti primjećeno. U svakom slučaju, nadam se da će se dogoditi nešto slično…

Kako će komercijalizacija Dubstepa utjecati na kreativni izričaj autora ? Opet neki drugi pravac, ili je to dobro ? Magnetic Man je izdao album za Sony. Jel to početak kraja, ili kraj početka ?

Pa ne trebamo se zavaravati da dubstep u dominantnim područjima glazbene industrije nije već neko vrijeme dio mainstreama. To na novije autore sigurno utječe na način da pokušavaju prekopirati ono što rade najuspješniji, što po meni nije pretjerano dobro ali se podrazumijeva. Pogotovo ako se i opet uzme u obzir da mlađi uglavnom nisu svjesni svih taktika, igara, udruženih klanova i smicalica glazbene industrije koje uvjetuju komercijalni uspjeh. Već dosta postoji podjela na “komercijalni, mainstream” i onaj manje komercijalni dubstep.  Kao i na druge pravce i podstilove proizašle iz dubstepa. Sve ide brže i brže, vremena je sve manje i sumnjam da će se taj proces promijeniti ili usporiti. Bilo je pitanje trenutka kada će neki dubstep potpisati za major label, i to se eto dogodilo sa Magnetic Man-om. Ali znaš šta? Meni je dobar. Opet je otvorio neke nove dimenzije, asimilirao pop strukture, približavajući dubstep da bude slušljiviji i lakše prihvatljiv masama. To je i početak kraja i kraj početka, kako god hoćeš, a pojednostavljeno način na koji ova civilizacija nažalost već dugo funkcionira, utemeljena na materijalnim vrijednostima u sklopu koje je tehnologija jedino što stvarno napreduje, i nezahvalno je očekivati da glazbeni pravac poput dubstepa to promijeni. Ako underground punk to nije uspio onda nitko neće.

Za kraj daj izaberi 3 linka na youtube tvojih kultinih pjesama

Uff, vrlo teški zadatak za kraj, previše je stvari koje bi mogao potpisati pod kultne, a niti ne znam da li misliš samo na dubstep ili općenito…
Ali evo, šta se dubstepa tiče 3 koje su mi nešto dominantnije zaokupile pažnju prilikom upoznavanja sa materijom:

RUSKO – Cockney Thug (Subsoldiers)

BENGA & COKI – Night (Tempa)

TC – Where’s My Money? (Caspa remix/DStyle)

…iz antologije :))

ELVIS PRESLEY – Suspicious Minds

ROLLING  STONES – Paint It Black

THE KINKS – You Really Got Me

Sad bi i korijene, i pank i dub i sve, al dosta više…

Za kraj par linkova za dodatno upoznavanje sa materijalima:
www.seasplash.net
www.kingston.hr
www.radikaldubkolektiv.org
www.outlookfestival.com