Laurent Garnier: Za mene glazba je ozbiljan posao i nema zajebancije…

 

Rekli bismo da je ova godina bila posebice velika za gospodina Garniera, no zar nije svaka. Ipak ove je izdan La HOME Box kao kolekcija singlova i legendarni memoari Electrochoc koji pričaju njegovu put od ranih 80-ih i izlažu cjelokupnu filozofiju glazbe napokon su dobili i izdanje na engleskom. 

 

Pod zastavom svh novih raspleta Boileroomov Ian McQuaid je popričao s Laurentom i uhvatio ga u jednom od tipičnih zamišljeno otvorenih raspoloženja. Laurent se otvorio o temama rasizma, povrataka u retro, francuskoj sceni, netoleranciji EDM fanova, praksi da sluša sedam sati glazbe dnevno i zašto bi radije otvarao za Stinga nego Garrixa.

 

Otvorio je s komentarom kako smatra da se elektronika sada nalazi u svojoj trećoj generaciji i kako mu je drago da se vraća neka stara garda koju se nije moglo vidjeti iza pulteva neko vrijeme. Napomenuo je ujedno i kako je zadovoljan da mladi klinci žele znati povijest. Žele znati kako je sve započelo, no ipak primjećuje da publika po festvalima i klubovima ostaje istih godina dok oni stare, ali da je to samo prirodno stanje stvari jer festivali su uvijek privlačili upravo takvu publiku.

 

Spontano je uslijedilo pitanje je li se njegov način sviranja promijenio od kada je započeo. Laurentova specifičnost su duži setovi, priče koje se grade polako i na koje vodi svoje slušatelje, tako da je smatrajući da je vrijeme jedan od esencijalnih elementa dobroga seta napomenuo – “Možete mi platiti koliko želite. Neću ići ako imam samo 50 minuta.” Vjerujući u osobnu odgovornost ne krivi organizatore festivala već smatra da svatko ima prave reći da ili ne na sve što mu se ponudi.

 

Iako ga se prvenstveno tipizira kao techno DJ-a Laurent je napomenuo kako bi da svira samo techno ili sluša samo techno već odavno odustao i kako je važno slušati raznolike žanrove, križati ih i inkorporirati jedan u drugi pa ga se kod kuće jednako često može zateći da suša techno koliko i jazz, reggae i klasiku.

 

Dotakao se i publike koja voli superstar komercijalniju stranu medalje i spomenuo nekoliko loših iskustava svirajući prije ili nakon njih, To jednostavno nije jednaka publika. Zanimljvio je da je ekipa koja čeka da se Martin Garrix pojavi na stageu ostala nepomično stajati kada su za njega otvarali Mills i Garnier, iako napominje da nema nikavih problema ovarati za publiku koja sluša jazz, punk ili heavy metal… ova publika je navikla biit otvorena uma i slušati šarolikiji spektar glazbe no 18-godišnjaci na festivalima, no Garnier je, baš kao i ostatak intervjua, i ovdje svoju poantu začinio sočnom psovkom:

 

“Za mene glazba je ozbiljan posao i nema zajebancije… “

 

Osvrnuno se i na scenu Francuske u kojoj mu se čini da zaista komercijalne stvari nikada baš nisu naišle na plodno tlo, ali se zato u posljednjih nekoliko godina odvijaju divne stvari i mladi ljudi se bore za undergound klubove i glazbu, partiji su krcati diljem Francuske.

 

Svjestan koliko sretan može biti što mu ekipa neprestano šalje da posluša novu glazbu free smatra kako je najmanje što može učiniti barem pokušati poslušati sve no s minimalno 200 promo traka dnevno ponekad je fizički nemoguće stići sve pa se slušanje protegne i do 7 sati na dan. Smatra da je možda bilo lakše kada nije bilo toliko digitalnog, jer dok kupiš ploču ona je već prošla nekoliko filtera koji su potvrdili kvalitetu, danas svatko može postaviti svoju glazbu bilo gdje, ali iako je teže i zatrpanije ipak je i zanimljivije.
{youtube}Bj8425Ma6F8{/youtube}

 

Ujedno, posljednjih 7 godina na štednjaku se polako razvija ideja za film koji bi se trebao početi snimati sljedeće godine, kada će Garnier uzeti 6,7 mjeseci pauze od DJ-inga kako bi se posvetio filmu labavo bazranom na vlastitoj priči, ali više manje samo opisivati put nekoga tko strastveno voli glazbu i kreće u svijet DJ-inga. 

 

Opisao je i svoje iskustvo posjete Detroitu u koji je odšao mlad i naivan i ostao zatečen rasističkim podtonovima, objašnjavajući kao je trebalo neko vrijeme da shvati da je u Europi glazba nastajala iz hedonističkih razloga, dok je Detroit uvijek imao jači zvuk zbog borbe, Detroitčanima je glazba bila bijeg i način da prežive.

 

Čitav intervju uhvatite ovdje i nadamo se da ćete uživati i naučiti nešto od jednoga velikana scene!