Luka Labura: “Naša scena izašla je iz crnih podruma i prljavih skladišta, a ne iz dekoltea DJ KnollDoll”
Odradili smo veliki razgovor s dugogodišnjim akterom naše scene, Lukom Laburom s kojim smo se osvrnuli na proteklih nešto više od 20 godina otkako je prvi put krenuo na partyje, a zatim i aktivno sudjelovao na njima kao voditelj, promotor i DJ.
Na elektroničku scenu je zakoračio 1998. odlaskom na party Mr. DJ Daria, a miksanje je naučio 2002. u Zagrebu, radeći u Epicentar DJ shopu pokojnog Citizen Simma. Prvi javni nastup odradio je u Sokolu, svirajući B2B s Lukom K. Nakon pauze zbog posla na brodu i korporativnih obaveza, 2011. postaje voditelj splitskog kluba Kameleon i organizator klupskih večeri, pozicija na kojoj se nalazio dvije godine, prije nego što ju je napustio i započeo aktivnu DJ karijeru.
Kroz pet godina djelovanja u udruzi Underground Control, kreirao je program za Egofree festival i su-kreirao Barbarinac Island of Love. Također, 2017. s partnerima osniva udrugu Kontrast i pokreće LUZ festival na Lastovu, koji je osvojio nagradu Ambasador za najbolji novi festival. Bio je rezident klubova u Splitu, Hvaru i na Lastovu, te svirao diljem regije, a njegovi trenutni projekti uključuju Deep South, pop-up eventove sa gostovanjima svjetski priznatih domacih i regionalnih artista, uz naglasak na aktivnu promociju lokalnih DJ snaga na svakom eventu.
Izričito odbacuje žanrovske podjele i inzistira na autentičnosti u DJ-ingu, vjerujući da rave drži ljude mladima i daje energiju. Ples je, po njemu, najvažniji aspekt svake svirke, a kao DJ uvijek preferira plesati s publikom.
Na partyje ideš od ’98. Koje razdoblje elektroničke scene u Hrvatskoj bi izdvojio kao najbolje u tih 25+ godina i zašto?
Iz aspekta ravera izdvojio bih prvih 4-5 godina “karijere”, u svojim počecima elektronička glazba je bila katalizator druženja ljudi jako različitih backgroundova i generacija, svojevrsno “ljepilo” za popravak sumorne atmosfere poratnog Splita. Jako šarena ekipa pohodila je rejvove bez obzira na mjesto održavanja i ples je brisao nevidljive granice između “civila” i rejvera, punkera i skatera i svih drugih naoko različitih društvenih supkultura. Ljudi su dolazili odjeveni kako im je padalo na pamet, sve je vizualno i atmosferom jako sličilo na bezbrižnost i neopterećenost plesnih podija (tadašnje!) Ibize. Peace, Love & Unity u Schulginovoj režiji 🙂
Iz aspekta DJ-a/konzumenta glazbe smatram da je trenutni period ima potencijal postati najplodniji; dostupnost alata za kreiranje vlastitih kompozicija svakome, bez obzira na dob, spol i mjesto stanovanja, pruža mogućnost glazbeno se izraziti i potražiti svoje mjesto pod rave suncem. Društvene mreže pružaju solidnu platformu za promociju vlastitog zvuka i ukoliko imate traku koja mrda floor puno je lakše plasirati je u uši vaše potencijalne publike nego u početnom razdoblju elektronike.
Svojedobno si vodio splitski klub Kameleon. Je li klub bio usmjeren isključivo na elektroniku? Smatraš li da je opravdano da klubovi u svoj program uvode i više komercijalne evente ili bi mjesta za clubbing trebala biti rezervirana isključivo za to?
Kameleon je zapravo skoro pa isključivo bio usmjeren na komercijalnu glazbu, dva od tri radna dana u tjednu bila su u tonu tipičnom za tadašnje diskoteke – glazba uživo u izvedbi kućnih bendova, dok je subotom pozornicu preuzimao legendarni rezident ugaslog Metropolisa DJ Sola, uz pažljivo odabranu selekciju novih i starih house i disco hitova. Klub je bio odlično posjećen, ali potrošnja na šanku naravno nije pratila ciljeve investitora 🙂
Uz potporu nekolicine tada mladih splitskih DJ-eva pokušao sam nekakvu ravnotežu postići kroz klupske večeri i povremena gostovanja stranih artista, pa su tako kroz klub u mome mandatu prošli Luke Solomon, Bushwacka, Roberto Rodriguez, Mr.C, Eddie Richards i cijela plejada splitskih DJ-eva, a svoju prvu rezidenciju tamo je imao danas svjetski poznati i priznati Mariano Mateljan.
Očekivanja vlasnika su rasla mimo budžetskih mogućnosti, ulagalo se u vizualne detalje dok je sound u klubu bio daleko najslabija karika, te smo nakon dvije godine prekinuli suradnju. Moju su funkciju u klubu preuzele dvije osobe, svaka sa svojim ciljem i zadaćama, te je nakratko budućnost izgledala blistavo. Uloženi su novci u skupi razglas, dovodila su se imena daleko izvan budžetskih mogućnosti kluba te je poslije promjene imena i par godina dominacije narodne glazbe cijela zgrada nažalost završila na bubnju.
Organizirao si LUZ festival koji je 2017. godine dobio nagradu Ambasador za najbolji novi festival. Zašto se festival više ne održava i planiraš li slične projekte u budućnosti?
Lastovo U Zvijezdama jedan je od projekata na koje sam najviše ponosan, sa malom ali jakom skupinom istomišljenika i ogromnom podrškom cijele lokalne zajednice dva smo ljeta otok Lastovo pretvorili u “must visit” destinaciju plesača iz svih krajeva regije. Atmosfere koja je tamo vladala i danas se sa nostalgijom prisjećaju ljudi koji su nas svojim dolaskom podržali, na festivalu su se neki ljudi upoznali pa opet na Lastovo došli okruniti svoju ljubav brakom. Jedna jako topla i emotivna otočna priča koja svoj sjaj ne gubi s godinama.
Lastovo U Zvijezdama jedan je od projekata na koje sam najviše ponosan, sa malom ali jakom skupinom istomišljenika i ogromnom podrškom cijele lokalne zajednice dva smo ljeta otok Lastovo pretvorili u “must visit” destinaciju plesača iz svih krajeva regije. Atmosfere koja je tamo vladala i danas se sa nostalgijom prisjećaju ljudi koji su nas svojim dolaskom podržali, na festivalu su se neki ljudi upoznali pa opet na Lastovo došli okruniti svoju ljubav brakom. Jedna jako topla i emotivna otočna priča koja svoj sjaj ne gubi s godinama.
Srećom, festivalska tradicija na Lastovu postoji već jako dugo, te festival Lastovo Otok Glazbe omogućuje svim ljubiteljima otoka da plešu pod najtamnijim nebom Europe uz dio programa naslonjenog na elektroniku, što smatram direktnim LUZ utjecajem 🙂
Iza nas je sezona festivala. Kako ti gledaš na konstantan porast festivalske ponude? Utječu li festivali pozitivno ili negativno na razvoj scene?
Isprve sam bio oduševljen festivalima koji dolaze kod nas, odjednom smo dobili priliku skoro svaki tjedan slušati artiste koje bismo inače čuli možda jednom godišnje u Zagrebu, a možda ni tad, sve u krugu od 100km udaljenosti. Turisti su počeli dolaziti ciljano na festivale, koristi je imala i lokalna zajednica.
S vremenom se pokazalo da su to tvornice novca koji odlazi van Hrvatske, uz prividnu potporu lokalnoj sceni koja se svodi na DJ slotove u “najgorim” terminima, često plaćene isključivo besplatnim kartama, pićem i smještajem, pod krinkom “visibilityja”. Situacija se zadnjih godina možda malo popravila, poneki regionalni artist zasvira i na nekom inozemnom eventu tih istih promotora, ali smatram da reciprocitet nije i nikada neće biti uspostavljen. Hrvatska i regija imaju jako puno talentiranih artista, puno više nego to festivalski line-upovi prikazuju.
Srećom za nas rijetkih iznimaka ima, postoje i festivali u domaćoj produkciji koji neumoljivo, rame uz rame sa svjetskih imenima, guraju regionalne artiste. Izdvojio bih Velvet i BLAST u toj priči, rast i potporu bez zadrške koju uživaju od strane publike u potunosti zaslužuju i neka samo tako nastave <3
Kada na današnje festivale gledam kao DJ, pitam se kako im se da putovat preko pola kugle zemaljske za slot od mizernih sat vremena, koji po logici stvari mora bit “festivalski” i pun “bangera” (prezirem ovaj termin, jako :)). Odgovor je zapravo jako jednostavan – zbog izdašnih honorara koje im noktima i zubima donose agenti i manageri, kancerogena izraslina na nečemu šta danas nazivaju “industrijom”. Kapitalizam je u suštini jako jednostavna formula, da bi netko imao netko drugi mora nemati. Mi naravno, nemamo 🙂
Vjerujem da je klupska večer Nesvrstani naziv dobila po tome što ne volite kada vas se trpa u žanrovske ladice. Izbjeći ću pitanje ‘šta puštaš’… Koje DJ-eve najviše slušaš u zadnje vrijeme?
Ime “Nesvrstani” nastalo je iz potrebe da publiku pokušamo odvratiti od “klanske” raspodjele koja je tada (a i danas) vladala scenom. Vodili smo se satirom ali i tugom zbog činjenice da je underground supkultura poznata po inkluzivnosti prerasla u podosta elitističku scenu na kojoj ples biraš po “klanu” a ne glazbenoj radoznalosti.
Ne slušam puno DJ setova jer imam dnevni posao koji mi glazbene sate ograničava na preslušavanje novih traka i kuckanje po Abletonu, ali od neka od “novih” imena koje bih izdvojio su AliA, Sammy Virji, DJ Quest i ERIS duo. Volim svakakvu glazbu, pa me artisti sa mudima pustit šta im padne na pamet jako inspiriraju.
Bio si rezident nedavno zatvorenog dubrovačkog kluba Dubine. U medijima se kao razlog zatvaranja navodio nedostatak podrške od strane Grada. S obzirom da si se i sam bavio organizacijom evenata, kako ti komentiraš ovaj događaj? Kakva je podrška lokalne uprave, glazbenih udruga i kulturnih institucija kada je u pitanju elektronička scena? Treba li klubovima u gradovima poput Dubrovnika, Rijeke, Osijeka, Pule na neki način institucionalno pomoći da održe klupsku scenu na nogama?
Silom korumpirane lokalne vlasti i političkih interesa ugašen je klub koji je bio revolucionaran i do tada nepojmljiv projekt, barem za južne hrvatske regije.
State-of-the-art klub, izgrađen od nule sredstvima vlasnika i tisućama sati ljudskog rada, opremljen moćnim Funktion One razglasom bio je samo trešnja na vrhu ambicioznog projekta Kulturnog Centra Jadran. Otvaranje je zbog COVID situacije odgođeno za skoro dvije godine, šta nije obeshrabrilo vodstvo Dubine, te su za kratko vrijeme u klub doveli niz jakih artista iz Europe i regije.
Temelja namjera KC Jadran bila je da se suradnjom cijelog niza kulturnih aktera i udruga prostor nekadašnje tvornice TUP pretvori u dubrovačku verziju kopenhagenske Christianije ili ljubljanske Metelkove, kulturnu oazu za lokalno stanovništvo i njihove goste, prostor čije bi postojanje s godinama Dubrovnik vratilo iz pojma “destincija” u ono što zapravo jest – Grad.
Kako to već u Hrvatskoj biva, projekt je pod maskom potpore “preuzela” gradska vlast, sredstvima poreznih obveznika prostor otkupila od vjerovnika tvronice TUP i krenula u masakriranje početne ideje Kulturnog Centra. Održavali su se razni burger i pizza “festivali” (znakovito, bez dubrovačkih restorana) dok se projekt nije silom”prilagodio” novim planovima za TUP, u kojima za Dubinu i niz drugih kulturnih aktivista, bendova te malih obrtnika više nije bilo mjesta.
Možda je problem Dubine bio što ih nisu pohodili Puff Daddy, Shaq ili Cristiano Ronaldo; potonjem je svojedobno gradska vlast dopustila da limuzinom prođe kroz vrata od Ploča kako bi došao do restorana u kojem je rezervirao stol za večeru, nešto što nijednom stanovniku Grada nikada ne bi ni palo na pamet 🙂
Naša scena izašla je iz crnih podruma i prljavih skladišta a ne iz dekoltea DJ KnollDoll.
Ovo ljeto si organizirao evente pod nazivom Deep South. Možeš li nam reći više o tome?
Deep South ideja je kojom se uz potporu nekolicine glazbenih aktera i prijatelja bavim zadnjih godinu dana. Prva tri plesa održali smo u korčulanskom open air klubu The Jungle, uz nastupe Luke K. iz kolektiva reform_, FUSE London artista Mariana Mateljana te live act Fikcio Mongera koji je lani kao predgrupa oduševio i samog Bonoba na šibenskoj tvrđavi. Bitan dio ideje jest promocija lokalnih umjetnika, pa su tako svoj neupitni skill pokazali i domaći DJevi UNKO i TECHA, pokazavši da scena na Korčuli uz jaku tradiciju ima i garantiranu budućnost.
Posjećenost i finacije nisu blistali, ali nezanemariva skupina mladih i nasmijanih ljudi koju su nas došli podržati daje zasigurno vjetar u leđa za budućnost. Cilj nam je Deep South priču proširiti i na ostale otoke, predstavljati nadolazeće lokalne artiste domaćoj ali i stranoj publici koje ljeti na obali ne nedostaje.
U Hrvatskoj nedostaje institucionalne podrške mladim, ali i renomiranim elektroničkim glazbenicima. Što bi ti po tom pitanju mijenjao?
Mislim da institucionalna podrška u Hrvatskoj ne postoji ni na jednoj razini, pa je iluzorno očekivati da će postojati u niši kakva je realno lokalna elektronička scena. Nekakvi su pokušaji postojali ali kako to biva u Uhljebistanu, pojedinci su te veze iskoristili za vlastite interese a ostatak scene ostavili u “kaljuži”. Osobno smatram da je to pozitivna stvar, naša scena izašla je iz crnih podruma i prljavih skladišta a ne iz dekoltea DJ KnollDoll. Institucije neka rade svoj posao a mi ćemo svoj, pa ko koga…
Kakve su tvoje prakse u programima razvoja publike. Kako i na koji način privući nove generacije na partyje? Kako zainteresirati mlade da se kreativno uključe u rad na sceni? Treba li na našoj elektroničkoj sceni više edukativnih programa i kojih?
Mlade treba educirati prvenstveno u društvenom pogledu, naučiti ih da je važna isključivo glazba i ljubav prema istoj, a ne trendovi koje nam nameću ljudi pogonjeni isključivo ekonomskom stranom priče. Veliki problem današnje scene je dominantno vizualni pristup glazbi. Glazba se sluša, a ne gleda, bilo da se radi o waveformu na displayu playera ili modnih kombinacija izvođača.
Jako je tužno da je ta prokleta “industrija” skoro pa instant zajašila na trend ženske emancipacije u DJ svijetu, pa tako su tako mušku dominaciju na line-upovima “presjekli” ešalonom oskudno odjevenih i u kožu utegnutih djevojaka upitnog glazbenog znanja, sa Instagram feedovima punih tangi i bikinija umjesto kvalitetne muzik, a sve pod krinkom borbe za ženska prava i širenjem društvenih horizonata…
Bi li slične provokativne outfite te cure nosile da im to naredi vlasnik kafića u kojem rade za dnevnicu? Čisto sumnjam. Kakvu poruku to šalje svim curama koje vole muziku i imaju potrebu svoju selekciju podijeliti na svijetom? Prvo se dobro razgolitite pa onda muzika?
Sex sells, i velika većina tih “artistica” financijski su projekt skupina tustih (muških) biznismena koji broje novce dok isključivo vizualno stimulirana publika poskakuje na Blumchen ubrzanu na 150bpm-ova, koju im kao neku šalu serviraju ghost-producenti odani undergroundu.
Trash večeri su iz opskurnosti slabije posjećenih dana u tjednu lokalnih klubova došle na najveće pozornice, na kojima se vrte miljuni koje plaćaju nove generacije obučene isključivo u crno, nažalost potpuno nesvjesne neopisive ljepote šarenila rejva.
