Nikola Čelan: Navikao sam u vlastitoj sredini biti pionir…

 

1. Koje trake su te se posebno dojmile kada si kao klinac visio kod prijatelja Sole i je li hip-hop 80-ih za tebe predstavljao ulazak u glazbeni svijet?

 

Prve trake ikad koje sam presnimio sebi bile su “Ragtime” Run DMC-ja s albuma “Tougher Than Leather” i “Girls” Beastie Boysa s “Licensed To Ill”. Ubrzo nakon tih prvih glazbenih “crusheva” skužio sam Public Enemy koji su mi ostali vječna afera. Potom redom: N.W.A., De La Soul, L.L.Cool J… Definitivno me hip hop u životu prvotno odnio, definirao i formirao u vidu nekog dorečenog glazbenog pravca i subkulturnog đira. Čak i prije toga prisjećam se iskustva susreta s “pre-rap” old school stvarima poput “Break Dance – Electric Boogie” West Street Moba, “Din-Daa-Da” Georgea Kranza, “Hey You” Rocksteady Crewa, “Let The Music Play” Shannon… To je zvuk koji mi i danas predstavlja trajnu fascinaciju.

Foto by Maja Gijevski

 

2. Kako si upao u DJ-ing? Je li bilo neminovno, je li te netko uveo, je li počelo slučajno ili je bilo planirano? Jesi li bio jedno od one djece koje uživaju u svemu što proizvodi buku?

 

Da! Bio sam ponosni nosioc tog poremećaja sve do trenutka kad se on materijalizirao u vidu kroničnog tinitusa na lijevom uhu, kojeg sam još ponosniji vlasnik od 2011. Ali netko je od braće Gallagher jednom navodno izjavio kako nema pravog rokera bez tinitusa, tako da taj sindrom volim gledati kroz prizmu svojevrsne neizbježne konačne inicijacije. Šalu na stranu: “karijera” DJ-a uvelike je pridonijela razvoju sindroma, a riječ je, pogodili ste, o prirođenoj ili stečenoj strasti prema glasnoj i bučnoj glazbi, kao i trenutku ultimativne naslušanosti što se sve skupa počelo manifestirati negdje na prijelazu tisućljeća, potrebom stvaranja svojih prvih glazbenih mikseva. Prijatelji iz vremena osnovnoškolske zaluđenosti rapom podsjećaju me kako sam još onda “umiksavao” stvari s dva kazetofona, takodjer i na činjenicu kako sam još tada bio u stanju nabrojati imena 300-400 rap izvođača… 

 

Nešto ozbiljniju formu to je počelo poprimati kod prvih angažmana u splitskim klubovima: prvo Hey Joe, potom Quasimodo, pa O’ Hara… Sudjelovao sam i osmišljavao večeri prigodom setova u Hemingwayu, Aurori, a vrhunac nakon kojeg sam shvatio da će mi DJ-anje ipak ostati neokaljana ljubav i hobi, umjesto posla, bila je kad su mi tijekom warm upa za svoj koncert u Aquariusu u Zagrebu članovi Gus Gusa uredno otplesali na set koji sam pripremio za tu prigodu. Nakon svirke, kod upoznavanja Daniel Agust me pitao:“Are you gonna play some more?“ ne znajući da je vjerojatno baš on taj zbog kojega sam sastavljao svoje prve playliste utorkom za onih 5-10 posjetitelja tadašnjeg Hey Joea… Taj trenutak smatram vrhuncem svoje karijere DJ-a i od tad se DJ-anjem bavim isključivo iz gušta, mada sam neko vrijeme pristajao i na kompromise rada u svrhu zarade.

Foto by Veljko Martinović

 

Nitko me dakle u to nije uveo, potreba je u meni oduvijek, a vještinu sam brusio sam, istražujući i slušajući setove i savjete splitskih DJ-a, prije svih Vanje Purića a.k.a. Kid Va na čijoj poklonjenoj konzoli i danas vrtim.

 

3. Veliki si fan Depeche Modea. Što te posebno zakačilo? Po čemu su drugačiji?

 

Za Depeche znam oduvijek, hitove s “Violatora” gutao sam servirane s MTV-jevog pladnja još kao tinejdžer. Ozbiljnija veza počela je s “Ultrom” – u trenutku kad je izašao bio je jednostavno idealan album za cjelonoćno vodjenje ljubavi… “Exciter” me oduzeo jer je zvukom i produkcijom bio toliko ispred vremena da ih nakon njega nitko više nikad nije uspio stići. Osim možda Musea nešto kasnije. Martina Gorea razumijem tekstualno i glazbeno, on je uspio skladati i opisati dubine moje vlastite duše najkraćim mogućim jezikom, putem izmedju dvije note i prikladnim, uvijek nanovo produciranim zvukom – u ponorima i dubinama za koje, opet uvijek iznova nisam ni znao da postoje. Ako bi mi on bio nekakav idealan soulmate, onda mi je Gahan model i uzor nečega što bih, u idealnoj varijanti i sam htio i mogao biti unutar posla kojim se bavim, posla pop i rock pjevača. Čak smo i karmički na neki način bliski: Dave je izraziti vokalni izvodjač, plesač, zabavljač i martir burne prošlosti koji je svoje prve autorske radove poduzeo i objavio tek kasno u karijeri, a razine kantautorske ekspresije koju je dosegao na “Hourglassu” smatram još jednim mogućim idealom u okvirima branše i žanra.

 

4. Bio si u mnogim bendovima i sastavima žanrovski razmazan. Kako bi opisao zvuk koji sada stvaraš s LIbrom? Koji su planovi za jesen i što misliš o elektro remixevima pjesme “Čuvaj Me”?

 

Libar je do danas postao od struke i publike prepoznat i priznat eksperimentalni glazbeni projekt, uspjeli koncept ideje spajanja klapske vokalne homofonije i suvremenih stilova popularne glazbe čije se umjetničke i komercijalne granice još uvijek ne naziru. Jedna stalna glazbena avantura koju pokreće široka skupina glazbenih intelektualaca i iskusnih stvaratelja željnih svega onoga što su glazba i rad u bendu danas u stanju pružiti. Sretni smo što nam se ovakav projekt dogodio baš u Splitu, to puno govori o stvarnim stvaralačkim i kulturnim kapacitetima sredine koja nas je formirala, usprkos počesto uvriježenom suprotnom doživljaju grada. Remixi kolega umjetnika Blacksoula i Marka De Linea logičan su nastavak nečega što smo u bliskoj prošlosti već radili, primjerice na EP-ju singla “Dite”, takodjer u skladu s idejom širenja kruga suradnika. Vjerujemo da svoj uspjeh ne dugujemo samo sebi već uvijek nastojimo širiti ideju, vibru i energiju koja nas je iznjedrila kao projekt, a to su želja za stvaranjem, duhom, zabavom i komunikacijom. Čisto umjetnički i profesionalno gledano: spomenuti su remixevi do sad najzreliji koji su nam se dogodili i možda s ponajviše glazbenog autoriteta.

 

5. Kako je došlo do pokretanja emisije na HRT Radio Splitu? Koja je bila motivacija iza njena stvaranja?

 

U jednom trenutku smučila mi se činjenica da u svom autu ne mogu uživati u glazbi vozeći se kroz Split i Dalmaciju, ako nisam pripremio vlastitu playlistu. Iskreno, navikao sam u vlastitoj sredini biti pionir i, svjestan činjenice da moja novinarska (a i glazbena) struka rijetko i nikad uradja stalnim zaposlenjem, nije mi bilo teško zasukati rukave i uhvatiti se po tko zna koji put osamljeničkog zadatka kreiranja nečega novog, dobrog i u isto vrijeme intrigantnog i edukativnog. Lokalno i regionalno je eter dosegnuo jedno od mogućih dna u smislu kriterija, produkcije i odabira glazbe tako da sam kroz emisiju od prosinca prošle godine pokušao stvoriti kakav-takav kontrapiz sveopćem neukusu i siromaštvu usprkos globalnom izobilju kvalitete i vrijednosti unutar elektroničke, klupske, pop i indie scene.

Libar Tvornica

 

6. Na što se tematski koncentriraš u svim radu za Rolling Stone Hrvatska?

 

Rolling Stone franšiza u jednom je trenutku na savršen način objedinila moja dva ključna talenta i vještine: pisanje i glazbu. U svojih godinu i nešto angažmana uredništvu magazina bio sam na raspolaganju u potpunosti i kompetentno – od glazbenih recenzija, kritika, intervjua, sve do društveno-političkih članaka i velikih tema. Urednica i prijateljica Ela Radić neobično me prepoznala i otkrila kao talentiranog pisca – nekrologa kakve sam pisao Pacu de Luciji, Tommyju Ramoneu, Robinu Williamsu… Uživao sam pišući opsežne članke o Rudimentalu, Simple Mindsima i Nicku Caveu… Pa razgovarajući za novinu s domaćim zvijezdama poput Urbana i Lovely Quinces, stranim poput Editorsa… Krasan period lijepih poslovnih suradnji i osobnih poznanstava imao sam u Rolling Stoneu, nadam se ponavljanju i daljnjem rastu kroz taj ili neki novi projekt.

Libar Tvornica

 

7. Wild Card pitanje: Da možeš imati neku supermoć koju bi birao i zašto?

 

Pa ne znam precizno koju, ali vjerujem da bi bila vezana uz moju trajnu životnu inspiraciju i fascinaciju, pokretačku silu, a to su – žene. Vjerojatno bih volio ostati vječno mlad, ali mislim da je umjesto toga sasvim dohvatljiv jedan drugi ideal: jednostavno – biti sretan.