Saša Jovanović aka Life4Funk: Crkva je ono što kao vječiti klaber i DJ predstavljam

Sa nama je vlasnik Saša Jovanović, poznatiji za pultom i kao Life4Funk. Bok, bok, bok Saša. Hvala ti što si uzeo vremena za čašicu razgovora s ekipom Klubske. Pa da uskočimo odmah ravno tamo gdje sve stvari počinju. Ulaznice za ovaj tulum su u pretprodaji na ovom linku 60 kn, dok će na dan biti 80 kn.

Rođen si u jednome od najplesnijih gradova Hrvatske. Kako su izgledali floorovi Rijeke kada si tek krenuo plesati? Gdje se najbolje plesalo i za što te vežu najtoplija sjećanja?

Nisam bio te sreće da cijeli život provedem u gradu koji teče. Nažalost, u rodni grad sam se vratio tek 2012. godine, a mogu reći da je Novi Sad u kome sam proveo veći dio života i dalje malo u meni. Nikada neću zaboraviti klub Contrast i stari Paradiso na Spensu, koji su na neki način oblikovali moju klabing dušu.

Kako si upao u glazbu kao  karijernu putanju, što je označilo početak 1995.? Koji je bio prvi nastup i kako si se osjećao? Čiji glazbeni utjecaji su oblikovali tvoju estetiku i što bi kao obaveznu audio lektiru preporučio onima koji tek počinju danas?

Kao i (vjerojatno) svaki tinejdžer tog doba, slušao sam stvarno svašta, od tadašnjeg MTV mainstream-a, preko Italo Disca pa sve do old school jazza i heavy metala. Sjećam se da sam 1993. sa 12 godina počeo sakupljati kazete, da bi do 1995. kada sam dobio priliku da radim kao tonac na radiju moja kolekcija već bila prilično velika. Istovremeno sam počeo miksati glazbu u lokalnom disku, što i jesu neki moji prvi nastupi, ali i početak ove zanimljive karijere koju i dan-danas živim. Upravo tada, donio sam odluku da ne želim biti klasičan "puštač" glazbe koji će plejati šta mu se kaže, već sam pratio srce i htio ljudima prezentirati ono što osjećam da treba. To je dovelo do toga da izgubim mjesto rezidenta u lokalnom disku, ali i do toga da sa svojom ekipom organiziram prve "kućne" žurke koje su bile stvarno nešto posebno. Najveći utjecaj na mene imali su Kraftwerk, Depeche Mode, U2, Iron Maiden, EMF, The Clash, KLF, veliki Larry Levan, Tony Humphries, Lil' Louis, Laurent Garnier, Marshall Jefferson, Underground Resistance ekipa, a kasnije i  John Digweed i Sasha, Paul Oakenfold, Masters at Work, Jose Padilla, Ben Watt i Tracey Thorn…

Kakvo je tvoje iskustvo u Novom Sadu? Jesi li primijetio razlike u publici i za što se zalaže English Breakfast Crew? Koja glazba se doručkuje u zorama njihovih nastupa?

U Novom Sadu sam živio nepunih 15 godina i tamo nikada nisam svoje znanje i iskustvo iskoristio u potpunosti jer nisam htio da se "guram". Početkom 2000-tih, točnije zadnje dvije sezone u klubu Contrast upoznao sam većinu ljudi sa tadašnje scene i potpuno osjetio što riječ klabing zaista znači. Mr.P aka DJ Pleta, kojeg ovom prilikom pozdravljam, je čovjek koji me je najviše uputio u razne stvari koje su bitne u ovom poslu i to mu nikada neću zaboraviti. Čak i danas mišljenja sam da je on definitivno najbolji DJ u Srbiji. Godine su išle, a ja sam i dalje bio "underground"… Ljudi su znali što radim i kakav stil preferiram pa sam "mirno" upao u Englishbreakfast crew. Organizirali smo sjajne večeri po novosadskim klubovima, dovodili goste, radili vrhunske aftere… Ono što je meni najbitnije u glazbi, a to je širina emocija, sa tom ekipom sam uspio u potpunosti u sebi razviti.

Kako to da si se vratio u rodni grad i otvorio Crkvu? Za što Crkva stoji i koja je misao vodilja pri organizaciji svakog partyja? Što nikada ne bi dozvolio u Crkvi i što u vezi nje najviše cijeniš?

Vratio sam se sasvim slučajno, takoreći život me je doveo tu gdje sam i ne mogu biti zahvalniji nego što jesam. Crkva je ono što ja kao vječiti klaber i DJ predstavljam. Ona je, da tako kažem, normalan slijed događaja u mom životu. Cilj je bio stvoriti mjesto koje ima onu vibru. Mislim da sam u tome i uspio i to je ono što najviše cijenim. Crkva nikada neće biti mjesto u kome se ljudi ne zabavljaju i ne plešu. Crkva će uvijek imati kvalitetan zvuk i ostavljat će vrhunski dojam na klabere. Ona je pravo mjesto za uživanje u glazbi. Ona je ono što je i tako će i ostati.

24. kolovoza emocionalno i glazbeno se u staroj Riječkoj tvornici papira vraćamo u Harteru i Crkva nosi svoj floor. Koga ćemo na njemu moći čuti i imaš li poruku za plesače ove kolovoške noći? Što Hartera Revisited party znači tebi?

Crkvin floor 24.8. svojom glazbom obojat će prvenstveno meni dragi ljudi, prijatelji i glazbenici. Banjalučka Joma Maja, beogradski Marko Vuković, naš Boo Dale, kojeg sam od dolaska u Rijeku počeo smatrati za najboljeg riječkog DJ-a, majstor gruva Bronski i hodajuća glazbena enciklopedija Igorritza. Zabava zagarantirana! Hartera je meni oduvijek bila posebna i iako je naš planirani program alternativne elektroničke glazbe trebao biti održavan na prostoru simbola grada Rijeke, Torpedu, ovo i naredno ljeto, zbog sigurnosti smo bili prinuđeni program preseliti upravo u staru dobru Harteru.

Hartera Revisited je svojevrsni "warm up" za nadolazeću 2020. godinu i iznimno mi je drago da institucije poput RIJEKA EPK2020 imaju interes za ovakvim programom i da i sredstva i trud ulažu u ovom smjeru. Upravo zato u našem gradu imamo priliku čuti zanimljiva imena poput Elene Colombi i Dr. Rubinstein.

Crkva je jedan od aktualnih klupskih vlasnika Ambasador nagrade? Vidiš li pobjedu i u budućnosti i što jedna ovakva dodjela nagrada znači sceni? Omogućuje li legitimizaciju elektroničke glazbe u očima institucija koje su je toliko dugo stavljale po strani kao sub/kontra kulturnu praksu?

Nadam se da će Crkva svojim primjerom pokazati da se ljubav prema glazbi isplati, iako zbog generalnog stanja u zemlji cijela priča ide dosta sporo i ne razvija se kao što bi mogla. Sada već i vrapci na grani znaju da je elektronička glazba neotuđivi dio kulture. Nagrade poput ovih mogu samo pomoći u tzv. legitimizaciji ovakve kulture. No, i dalje ostaje ono što se mora ispuniti da bi ovako nešto uspjelo. Rad, rad i samo rad. Od priče nema i ne može biti ničega.

Wild Card pitanje: Da svijet u kojem živimo ima soundtrack koja traka/album/generalni zvuk bi to bio i zašto?

White noise. Zašto? Potencijal koji postoji još nije ostvaren. Daleko smo od toga da našu civilizaciju i postojanje možemo nazvati i smatrati glazbom za božje uši.