Uran B. iz Hapësire nam otkriva kako elektronička glazba stvara urbani identitet Kosova

Nakon što su se Uran B. i Trim premijerno predstavili hrvatskoj publici na našem slavljeničkom Endorphin festivalu, uhvatili smo Urana B. da nam otkrije više o radu prištinskog kolektiva, njihovoj borbi za staru tiskaru Rilindju te utjecaju elektroničke glazbe na stvaranje urbanog identiteta Kosova.

Zajedno s Arbnorom Dragajom ste pokrenuli Hapësira kolektiv i prepoznali potencijal stare tiskare Rilindja. Kakva je situacija s vlasništvom, je li trenutno Rilindja u vlasništvu grada? Što bi se sve promijenilo da napokon bude proglašena javnim dobrom?

Zgrada spada pod vlasništvo grada, ali tri prostorije koje je Hapësira kolektiv koristi za svoje događaje su uspijeli dobiti barem trenutačno privremenu zaštitu kao “kulturno dobro”.

U jednoj od objava, spomenuli ste da Priština nastoji iskoristiti Rilindju kao prostor za administracije i institucije. Traje li još uvijek vaša borba za zadržavanje prava na korištenje stare tiskare?

Uvijek će biti borbe za najbogatiju i najvažniju imovinu našeg grada. No, ipak ljudi iz raznih umjetničkih sfera, kao iz našeg kolektiva su se okupili kako bi zajedno stvorili tim koji će lobirati za pretvorbu stare tiskare Rilindje u multi-funkcionalni prostor koji bi poslužio svim umjetničkim zajednicama.

Vaši projekti su dobili i širu međunarodnu afirmaciju. Je li to utjecalo na lokalne vlasti i njihov pogled na vaše projekte?

Nažalost ne puno! Ono što smo radili s Hapësirom je bila poputpuni “tabula rasa” slučaj za naše društvo, pa s tim na umu, iako smo dobili dovoljno međunarodnog priznanja, lokalnim vlastima je bilo potrebno dosta vremena da shvati ideju o tome što stvarno Hapësira radi u aspektima kulture. Samo kada je međunarodni Manifesta Biennial stigao na Kosovo u 2022., stvari su počele dolaziti na svoje mjesto, vidjevši promjenu u načinu razmišljanja naših lokalnih vlasti, koje su napokon vidjele da su naše kulturne aktivnosti “prava stvar” i da se kroz njih može promovirati Kosovo. To je bio trenutak, kada smo u Hapësiri smatrali da smo ispunili našu zamišljenu misiju.

Koristite elektroničku glazbu za poboljšanje urbanog identiteta Kosova. Iz vaše perspektive, kako je elektronička glazba smještena unutar kulturne sfere?

Definitivno je ušla u područje koja privlači pažnju bilo koga od regionalne do međunarodne kulturne scene. Danas, da ne pretjerujem, svaki menadžment koji drži renomirana imena scene, želi da njihovi igrači sviraju u Prištini. To sve govori o tome gdje smo bili prije deset godina, a gdje smo danas.

Koji bi bio finalni cilj vašeg rada kroz Hapësira kolektiv?

Budući da Hapësira u prijevodu znači svemir, njegova će misija biti obavljena kada vidimo da ljudi unutar scene, zajedno krene dijeliti kulturu, način razmišljanja koji bi stavio ljubav i poštovanje iznad svega, a uz to i kvalitetan rad koji bi cvjetao svuda uokolo.

Odradili ste vašu prvu gažu u Hrvatskoj na našem Endorphin Festivalu u Zagrebu…

Trebao sam svirati na jednom festivalu u Puli još u 2015., ali sam se susreo s problemima s vizom. Tako da mi je bilo drago što ste me pozvali na Endorphin festival i jedva sam čekao svirati. Sada, kada na snagu stupi liberalizacija viza za EU, vjerujem da mi ovo nije bio zadnji nastup u Hrvatskoj!

Autorica: Lucija Ćurković