Glazbena industrija danas (4. dio): Velike labele

Labela upravlja studijskom produkcijom, proizvodnjom fizičkih medija i njihovom distribucijom, brine se o marketingu, promociji, te raspodjeli autorskih prava glazbenika. Također vrši i vrbovanje mladih talenata, ulaže vrijeme i novac u njihov razvoj te sklapa ugovore sa istima.

Jednostavnim rječnikom rečeno, izdavačka kuća je tvrtka koja vodi brigu o svim aspektima poslovanja određenog glazbenika s kojim ima potpisan ugovor u zamjenu za udio u zaradi od prodaje medija, memorabilije, autorskih prava te nastupa uživo. Naravno, ovisno o pravima i obvezama definiranim u potpisanom ugovoru.

Velike izdavačke kuće (major labels), što se danas referira na Big Three (Universal Music Group, Sony Music Entertainment, Warner Music Group) su konglomerati više velikih i manjih izdavačkih kuća koje su se tijekom svog djelovanja spojile u jednu poslovnu jedinicu. U razdoblju od 1988. godine do 1999. godine na tržištu je poslovalo šest velikih labela (Big Six), da bi 2008. sa djelovanjem u dotadašnjem obliku nastavile samo četiri- Universal Music Group, Sony Music Entertainment, Warner Music Group i EMI.

Nedugo iza toga nekoć najveća i najvažnija izdavačka kuća na svijetu, EMI, zbog krive marketinške strategije, te zastarjelog pristupa prodaji glazbe počela je ostvarivati ogromne gubitke. U 2012. godini tvrtka je prije oporezivanja prijavila gubitak od 349 milijuna američkih dolara. Bankarski konglomerat Citigroup, većinski vlasnik EMI Musica, tada je odlučio rasprodati tvrtku, što su tri preostale velike labele dobro iskoristile. Warner Music, Sony BMG i Universal Music međusobno su „podijelile“ poslovne jedinice tvrtke koja je nekad pod svojom palicom imala izvođače poput The Beatlesa, Davida Bowiea, Sex Pistolsa, Iron Maidena, Deep Purplea, Tine Turner i Coldplaya.

Velike izdavačke kuće također nastoje u svoju organizaciju uvući što veći broj malih, neovisnih labela. Primjerice, Warner Music Group je tako 2007. godine otkupio paket od 73% dionica jedne od vodećih heavy metal izdavačkih kuća- Roadrunner Recordsa (Opeth, Dream Theater, Gojira, Porcupine Tree..), da bi krajem 2010. godine postao potpuni vlasnik nekoć dobrostojeće, indie labele.

Radilo se o ekskluzivnim distribucijskim ugovorima, zajedničkom izdavaštvu ili o akviziciji konkurentske labele, veliki izdavači su gotovo uvijek dovoljno moćni da si osiguraju stabilnu poziciju na tržištu. Navedene činjenice navode nas na zaključak da velike izdavačke kuće imaju moć upravljanja prelijevanjem krupnoga kapitala u medijskom poslovanju te da im to zapravo daje jedinu uvjerljivu prednost nad snalažljivim, nezavisnim labelama.