Techno-logija očima jednog autora i DJ-a

U prvom dijelu opsežne kolumne koju smo podijelili u više dijelova, Ivan se osvrnuo na DJ-performance i autorsko-produkcijski rad…
 
Prije nego se uopće dotaknem bilo kakvih konkretnijih opisa ili zaključaka vezanih uz techno glazbu, metode stvaranja ili reprodukcije i alata koji su za to potrebni, moram naglasiti kako će u nastavku, pod ovim naslovom sve tvrdnje, konstrukcije i opisi biti u potpunosti MOJ OSOBNI STAV.

Drugim rječima, cjenjenom čitalaštvu ne dajem recept ili univerzalno pravilo, već samo sliku koju ja osobno vidim, bez sugestije da je drugačija perspektiva pogrešna i bez ikakve namjere da ikoga uvrijedim tko se nalazi izvan mojih vlastitih granica estetike, smisla ili dobrog ukusa u glazbi (o njima ionako ne bismo trebali raspravljati). Naravno da ću spomenuti i stvari koje mi se ne sviđaju, ali da se u ovom osobnom osvrtu izbjegne prevelika subjektivnost, pokušat ću svaku pozitivnu ili negativnu impresiju obrazložiti.

Istovremeno, ideja je u tekstu povezati dvije kreativne discipline: DJ-performance i autorsko-produkcijski rad. Vidjeti ćete da to i nisu toliko nepovezane aktivnosti kao što to možda na prvu može izgledati.
 
Davnih 70ih i 80ih, glazba je bila važnija nego ikada nakon tog vremena. Gotovo svatko između 12 i 40 godina, svojim je stavom, frizurom i odjećom jasno davao do znanja kojoj skupini glazbenih stvaralaca ili konzumenata pripada. Nije bilo zabune. Glazba je predstavljala način razmišljanja, života i objekt prema kojem se odnosilo sa ogromnom dozom strasti, ozbiljnosti i kritičnosti. U modernoj su se glazbi najveće revolucije dogodile upravo u tim 80im koje danas najlakše prepoznajemo na TV-u po ogromnim frizurama i neopisivo neukusnoj odjeći.

 
U tim 80ima svaki je autor glazbe živio za svoju stvar. Unutar žanra, autori su se trudili postići određenu prepoznatljivost i originalnost, zadržavajući estetske i sadržajne norme glazbe kakvu stvaraju. Ukoliko bi se dogodila iznimka te bi bend ili pojedinac na zanimljiv i uhu ugodan način iskočili iz žanra, problem bi brzo rješili imenovanjem nekog pod-žanra ili pak potpuno novog revolucionarnog glazbenog pravca. Diskografi su prepoznavali materijale u koje se isplatilo ulagati i unatoč tome što je sam autor manje zarađivao nego danas, u glazbu koja je imala potencijal imperativno se ulagalo pravo bogatstvo (prostorije za snimanje, beskonačne probe, instrumenti, vrhunski opremljen tonski studio, ogroman broj sati proveden u studiju dok se ne dobije "pravi sound"…). Još neko vrijeme nakon toga autorska glazba je bila u svojoj suštini originalna i jedinstvena, osim u slučaju tzv. „Cover bandova“ od kojih se takvo što nije niti očekivalo, niti su se oni sami dičili bilo kakvim autorstvom.

80ih su proizvođači instrumenata davali sve od sebe da proizvedu glazbene instrumente koji bi zamjenili pojedine članove benda ili pak  smanjili barem djelomično teret koji svaki iole dobar bend nosi na koncert ili turneju. Naravno, nije to bio cilj proizvođača, no tadašnja predviđanja glazbenika su ponekad upravo tako izgledala.

Jedna od najvažnijih komponenti koju je bilo poželjno zamjeniti bio je svakako bubanj (ukoliko ste ikada frendu bubnjaru pomagali transportirati bubanj ili ga prenijeti od kombija do bine, potpuno vam je jasno zašto je baš taj instrument bilo poželjno zamjeniti nečim lakšim. Danas u 2013. svaki iole ozbiljan bend ima impresivnu garnituru i vrhunskog bubnjara. Primjer projekta N.E.R.D. koji nastupa sa dvojicom bubnjara…). Dakle; Mission failed!

Ritam mašine nisu neka velika novost, no upravo su eksplodirale u 80ima. Glazba je postajala drugačija i eksperimentiralo se sa dostupnom tehnologijom. Naglasio bih da se eksperimentiralo. OK, čemu sad taj vjerojatno bespotrebni povijesni presjek? Polako dolazimo do zaključka ili sugestije. U ovom redu pisanja još ni sam nisam odlučio kako će prvi u nizu tekstova završiti.

Uglavnom, nakon što je tvrtka Roland na tržište plasirala jedan od najneuspješnijihih proizvoda (naravno neuspješnih u smislu da nije uspio u ideji o kojoj se govorilo…), mali monofoni bassline synth, uređaj za koji se pričalo da bi mogao bandove osloboditi jednom za svagda basista i time još malo rasteretiti prenatrpani tour kombi, stvar je postajala interesantnija. U vjetrovitom Chicagu nekolicina tamnoputih mladića, počela je stvarati povijest uz pomoć tada jeftinih i gotovo odbačenih instrumenata, koji su ubrzo postali kultne mašine. Prepoznatljiv sound TB303 i TR 808, nisu samo prve asocijacije kad spomenemo acid house. Tamo je samo počelo.

Eksperimentiranje je nužan put do originalnosti. Kako u glazbi, tako i u dizajnu, fizici, kemiji…Slijedeći utvrđene i isprobane metode, uz pomoć definiranih alata, dobivamo rezultat koji je predvidiv i tek ponekad mrvicu drugačiji od onog napravljenog na isti način dva tjedna ranije…

Techno glazba je eksperiment. Nastala je zabunom. Ime je nastalo zabunom (svi znaju za kultnu kompilaciju Neala Rushtona iz 1987. Tko ne zna, neka malo progugla). Kronološki gledano, današnji techno nema previše dodirnih točaka sa izvornim, što ne znači ništa loše; Evolucija glazbenog pravca ukazuje na to da isti živi i razvija se. Kada jednom prestane sa razvojem i zatvori se u čahuru bez kreativnosti, ideje i eksperimenta, nestati će. Simple as that.
 
Glazba nastaje prvenstveno na stvaralačkoj potrebi i tek onda na ideji. Ideja nekada dođe sama od sebe, a ponekad autor inspiraciju za svoje pronađe slušajući neko tuđe djelo. Jedan sitan moment može biti dovoljan trigger da se izgradi kompletno nova ideja koja sa izvornim djelom nema baš nikakve zajedničke točke.

U modernoj produkciji, također postoji nešto što se zove remix. To je relativno nova disciplina u kojoj jedno autorsko djelo ima više formi. Remix nije ništa drugo nego prikaz viđenja autorskog djela iz perspektive drugog autora. Da bi remix imao smisla, neki od elemenata izvorne pjesme trebale bi biti očigledno upotrebljene i u remixu. Nerijetko su upravo remixi uspješnije verzije originalnih djela.
 
Miks je u modernoj glazbenoj produkciji podjednako važan dio posla kao i samo sintetiziranje elemenata. Upravo kombiniranjem alata iz modernog Digital Audio Workstation (DAW) sa starim ili modernijim outboardom ( dinamički procesori, equalizeri, distorzije, filteri….), danas je producentima otvoreno dosad neviđeno puno opcija.

Layering je jedna od najbitnijih tehnika koje se u modernom mixing environmentu gotovo svakodnevno koriste. Bilo da se radi o layeriranju različitih izvora kako bi se dobio novi, jedinstveni element (npr. Kreiranje novog kicka koristeći sinus impuls, neki postojeći sample kicka i npr. Noise impuls..) ili pak rastavljanju postojećeg elementa na 2 ili više bandova koji se odvojeno procesiraju u svrhu dobivanja željene forme koju izvornik nema…
 
U modernoj je produkciji sasvim uobičajeno i korištenje nekonvencionalnih alata kao što su gitarske i bass pedale. Upravo je sirovost takvih procesora nešto što vrlo često producenti traže u svojoj glazbi. U praksi se uglavnom procesirani layeri snimaju na zasebni kanal, te se željena doza processinga dobiva reguliranjem glasnoče procesiranog kanala.

Mid-side processing spada u najzahtjevniji pristup obrade signala. Tehnika je preuzeta iz istoimene tehnike snimanja uz pomoć dvaju mikrofona (omni + figure of 8 polar pattern). Ako ćemo simplificirati M-S u domeni mixanja, možemo slobodno reći da tom tehnikom razdvajamo stereo zapis na MID (mono) I SIDE (stereo) komponentu. U ovom objašnjenju, stereo komponenta je samo uvjetno stereo jer se radi o 2 jednaka, fazno okrenuta za 180 stupnjeva mono signala (u mikrofonskoj tehnici snimljena mikrofonom koji ima polar pattern figure of 8).
 

Dakle, ostavimo se sad detaljnog tumačenja ove tehnike i zamislimo kakve sve rezultate možemo postići odvojenim procesiranjem (saturacija, dinamika, eq) Mid i Side komponenata samo jednog stereo zapisa!

Mix je faza u kojoj se osnovna ideja na beskonačno puno načina može dovesti do razine remek-djela ili spustiti na razinu “trash projekta” koji nikada neće ugledati slijedeću fazu produkcije, jer jednostavno ne zvuči dobro.
 
Sound design nije sport za neznalice i „ziheraše“. Potrebno je dosta teorijskog predznanja, vještine, vremena, truda i istraživačke znatiželje da bi se čovjek suvereno upustio u kreiranje potpuno autentičnih glazbenih elemenata.

I kreativno sempliranje je jedna od uobičajenih i priznatih tehnika, koje producenti moderne glazbe koriste. Ekstremni processing je gotovo uvijek vezan uz pojam kreativnog sampliranja, jer producenti žele maskirati izvor samplea. Kako zbog autorskih prava, tako i zbog estetske forme vlastite pjesme koja u večini slučajeva nema apsolutno nikakve poveznice sa izvornikom osim tog malog sampliranog elementa radikalno promjenjenog i gurnutog u sasvim drugačiji kontekst. Neki su veliki artisti svoju planetarnu slavu izgradili upravo na pjesmama koje su između ostalog produkti kreativnog sempliranja drugačije glazbe iz nekog drugog vremena.

Vratimo se mi na slavne 80te i banalni primjer eksperimentiranja sa novim tehnologijama, koje je dovelo do stvaranja novih glazbenih pravaca.My point is: eksperimentiranje i odvažnost u glazbi glavni su preduvjeti da autor ostavi nešto iza sebe po čemu će biti upamćen. Nema garancije, no bez “petlje” da se hoda izvan utabanih staza, nema novih otkrića.