Genijalna satira histerije droge i britanskih raveova 90-ih!

 

Komedija je jedno neobično i sasvim osobno, a opet tako kolektivno mjesto konsenzusa u kojem se smijeh i apsurd prikazanog multiplicira podijeljen sa zajednicom. Komedija je onaj prekrasni vakum lišen prijetvorne političke korektnosti gdje pod krinkom šale možeš reći mnogo više no što bi ikada mogao u rukavicama u svijetu upravljanom PR-om i spin doktorima u kojem se neprekidno hoda po ljuskama svekolikih jaja kako nitko ne bi bio uvrijeđen. Uvredljivi će naći razloga da bi bili uvrijeđeni na bilo što, no komedija je vitez koji za razliku od Don Quijotea, nemoćnog pred realnim, ruši vjetrenjaču apsurda dovodeći je do njenih finalnih točaka i reflektirajući ti apsurdne prakse tvoga društva natrag kao ogledalo. Čovjek bi pomislio da će refraktirana kroz smijeh realnost u ogledalu izgledati kao ona u nekome od ogledala u lunaparku, no ona postaje čišća i jasnija no bilo gdje drugdje. Nikada nije toliko smiješno no kada se referira na stvarnost.

 

Ono što je gospodin Morris majstorski činio je parodiranje apsurda britanskih večernjih vijesti kako bi raščetvorio njihove lažne hiperbole i lažno moraliziranje koje svaku večer unose u britanske domove dokonim kućanicama i sredovječnim ljudima ljutim na svijet. Ono što je prikazano kao satirički osvrt ipak jezivo nalikuje realnosti. Od kada se Brass Eye prvi puta pojavio na Channel 4 prije dvadeset godina linija šale i stvarnog se podobro zamutila i vrlo lako bi mogla predstavljati legitimno medijsko izvješće koje gledaš danas, što bi značilo da se diskurs prikazivanja jednog globalnog socijalnog problema nije toliko primojenio. Medijski kanali još uvijek koriste potencijal njegova šoka preuveličavajući i napuhujući činjenice kojih smo svi svjesni kako bi podigli gledanost u izvješćima donesenim s ozbiljnim licem i onom jednom borom posred čela koja sugerira zabrinutost u jednom impotentnom prstenu neprekinute petlje koja zapravo ništa ne mijenja jer su socijalne prakse u potpunosti promašene.

 

Jedan od najpoznatijih satiričkih skečeva je onaj koji je pokrio paniku koja se 90-ih digla u vezi povezanosti acida i ecstasyja i britanske rave scene 90-ih i uključuje izvješće o učincima upravo za tu priliku smišljene priče o novoj drogi iz Čehoslovačke nazvanoj "Cake" ( šuška se da je glazbenu podlogu za skeč na vremenskoj oznaci 4.40 za načinio Aphex Twin). Skeč uključuje lažna izvješća kako ova psihoaktivna supstanca "napada dio mozga poznat kao Shatners' Basoon" i uključuje tvrdnje kako je recimo jednu djevojku navela "da povrati svoju zdjelicu" i kako je droga došla iz Praga gdje je klinci konzumiraju i tada  "padaju kao pobješnjele životinje, uzmu još i leže uokolo čekajući da Dj pusti glazbu". Nastavlja dalje rugajući se izvještajima koji korištenje droga prikazuju kao fiksirano za klupsku kulturu i uspoređuju ga s epidemijom droga koja će svima poubijati djecu dok negdje u pozadini dere beat.

 

Pa na puni skeč ove satire koja neobično nalikuje stvarnosti navrati niže. Rekao je jednom jedan mudar čovjek da je stvarni život samo loša imitacija umjetnosti, a ne obratno.

{youtube}k0tMvxV-GC4{/youtube}