Noć muzeja Split: Tonči Bakotin i Ratko Ilijić / Festival

Poziv na Festival najzvučnijih imena domaće estrade, izbor koordiniran u okomitoj osi erotikom, a u vodoravnoj nacionalizmom, poziv na slušanje popularnih uspješnica u Salonu Galić, udičasta gesta kažiprsta upućena s leđa Prokurativa subverzivna je provokacija, ljupka mudra smicalica, perceptivni labirint i društveni eksperiment.

Tonči Bakotin, umjetnički selektor i producent Festivala, uz kompozitora Ruzinu Frankulina i video-autora Ratka Ilijića u galeriji izlaže audio i video radove nastale postupkom imanentnim stvaranju elektronske glazbe još od Herberta Eimerta i kelnskog studija , no razumijevanjem fenomena zvuka sličnijim Grupi za muzička istraživanja koja je prethodila konkretnoj glazbi i Johnu Cageu; od tada zvuk shvaćamo kao subjekt istraživanja i kao medij glazbe, od tada tehnologiju razumijevamo kao mogućnost da prodremo u unutarnji život zvuka.

Uzimajući fragmente, kratke slučajne uzorke u trajanju koja variraju od 10 000 do 60 000 odsječaka zvuka (jedna sekunda u sistemu 48k/24bit ima 48 000 takvih odsječaka) ili RGB detalji video spotova, ukupnog trajanja ne dužeg od desetak sekundi, Bakotin i Ilijić, u odvojenim procesima, u figurativna dvadesetčetiri sata, gotovo u čas posla, što ipak nosi puna tri osmosatna studijska termina(!), stvaraju glazbu i sliku novog značenjskog registra. Niti jedan odsječak novostvorenog zvuka, niti jedan piksel ne postoji izvan svog originala. Čija je stoga ta nova glazba?
{youtube}-74EaB0KbCc{/youtube}

Umjetničko vodstvo galerijskog Festivala u ime svog kompozitora Frankulina kao da viče: ništa od toga nije naše, sve je njihovo i praktički oteto. No nitko im ne vjeruje, jer su do neprepoznatljivosti transformirali izvornik. Kako bi se uopće, pravno-formalno, u Bakotinovim konceptualno-glazbenim inačicama ustanovilo izvorno autorstvo? Bakotin time baca rukavicu u lice neredu stvorenom istodobnom neregulacijom i preregulacijom u polju autorskih prava. Fragment sekunde snimljenog zvuka ili slike pomno je razmotren, povećan, ponovljen, prevrnut, rastegnut, zgusnut pa razrijeđen, frekvencijski, dinamički i vremenski manipuliran, strukturiran u novi kontinuum, u varijantu glazbenog izraza drugačiju od one koja je originalno realizirana na domaćim hit ljestvicama, smješten u novi estetski kontekst. Reducirajući na fragmente hitove koji su na prijelazu milenija oblikovali domaći ukus, reducirajući i produkcijske kapacitete za stvaranje glazbe na rub nedostatnog, Bakotin & Ilijić kao da skromnošću izazivaju produkcijsku raskoš komercijalnih pogona, s manje stvaraju više, složenije i kompleksnije od onog formatiranog za ukus širokih masa. Stoga bi se njihova gesta mogla funkcijski razumjeti kao undo, ostvarenje 'reduciranog slušanja' koje Michel Chion definira kao slušanje čija je svrha usredotočenost na kvalitativna svojstva zvuka samog, poput visine tona ili timbra, neovisno o njegovom izvoru i značenju. Festivalski undo mogao bi se čitati i kao pionirsko nastojanje akustičke ekologije u nas, politička operacija u polju estetskog.

Izazivajući ambivalenciju prisvajanjem općih mjesta masovnog ukusa, kroz fragmente nasumično probrane u semantičkim prazninama estradnih glazbenih obrazaca koji se često nadaju kao nepatvorena buka, u radikalnom pokušaju redefiniranja akustičkog konteksta izmještanjem sa stadiona, sportske ili koncertne dvorane u prostor umjetničke galerije, sada s novim interpretativnim ključem, autori kao da pokušavaju ukazati na skrivenu kvalitetu tih značenjski plošnih uzoraka. Poput zaslijepljenog milosrdnika tragaju za lijepim i ondje gdje ga nema, predložak tretiraju kao muzički artefakt, guleći sloj po sloj rastvaraju jedan po jedan spin. No spin nije alat koji nam ovaj rad nudi u nastojanju da našu pažnju usmjeri na sadržaj i građevne elemente auditivnih i vizualnih struktura oko nas, njihovih originala i patvorina, na semantičku dvosmislenost zvuka, na zvučni vokabular suvremene glazbe, sound arta, pa i video umjetnosti ili čak opće medijske produkcije. Bakotin i Ilijić Festivalom plediraju na slobodne i kritičke slušatelje (i gledatelje) ujedinjene u valovitom bratstvu, otvorene i osposobljene da opaze uzorke kvalitete kao presudan dio našeg značenjskog konteksta.

Salon Galić , petak u 20h

Piše: Ljubica Letinić