Party danju vs. party noću?

 

Volimo živjeti u iluziji toga da bez problema možemo probdjeti noći i funkcionirati normalno narednog dana iako nemamo više 18, ili pak da možemo čitave dane proplesati negdje i zatim se mirno spustiti s te krivulje i zaspati kako bismo sutra mogli funkcionirati. No realnost je da većina nas ima Clark Kent/Superman identitet, da smo preko dana zapleteni u poslovno ili knjige, obiteljske i socijalne obveze, poneki gym i slično. U sebi nosiš mnoštvo persona i party zvjerka je samo jedna od njih, ali da parafraziramo staru poslovicu u ovom ovlaš prikladnom kontekstu – "Raste ona zvijer koju hraniš"! – pa je tako tvoja ljetna party beštija vjerojatno nešto veća no ona  jesensko/zimska.

 

No ipak, kako kažu 100 ljudi, 100 čudi, 200 grudi…. Svatko od nas ima sasvim sebi specifični cirkadijalni ritam koji mu odgovara pa će neki biti za popodnevna chill lounganja, ranojutarnje aftere bez noćnog partyja ili pak sove koje svoje užitke s podija upijati u bezbožnim satima kada sav ostali svijet šeće REM puteljcima. Svako ima svoje lice i naličje.

 

Za sve Europljane ili one koji su posjetili europske elektroničke obećane zemlje, koncept dnevnog partyja se duboko urezao pod kožu. S sasvim drugačijom vibrom i ciljevima no oni noćni, bez potrebe da se u mrak sakriješ uz konzumaciju tekućih ili tabletastih društvenih lubrikanata kako bi izdržao do jutra, dnevni party je više orijentiran na samu glazbu. 

 

Ova party metoda odgovarat će više vjerojatno starijoj ekipi koja je izbacila ekscesnost iz sistema već u "potraćenim" mladostima po floorovima i sumnjivim birtijama. U poslovnom ritmu jedan dan kada zamijeniš doba kada bi lijegao i kada bi ustajao svakome kome kao prva brojka u kućici u kojoj upisuje godine stoji 3, jedan ovakav cjelonoćni odere čitav transverzalni val problema kroz narednih nekoliko dana. Ti ćeš se vjerojatno uputiti na neki popodnevni party, isplesati dušu negdje i vratiti se kući kako bi prekrižio još stvari s To-Do liste i zaspao oko ponoći. Ako si studoš ili između karijera trenutno i nevažno ti je kada ustaješ ili jednostavno nemaš ništa važno na repertoaru naredni dan možeš si priuštiti da ukradeš taj jedan dan božanstvu na čiji newsletter si pretplaćen, jer znaš već da zaspeš li u 8 ujutro da će buđenje biti mučna kalvarija u mutnoj svjesnosti narednog dana, ali te jednostavno nije briga.

 

No noć je vrijeme kada demoni izlaze po svoje žrtve, kada lutaju ulicama i pojave se na tren pod strobom gladeći ti kandžom šišku, samo da bi već naredni tren nestali i zakačili se nekom drugom na leđa ne bi li od njega isposlovali da pusti dnevnoga racionalnoga sebe i da se utopi u glazbi. Postoji neka mračna perverzna fascinacija odsustvom svjetla i zaklonom koji pružaju neobične ure, kada pogledaš na sat i kazaljke pokažu recimo 4 ujutro ili na horizontu ovlaš sviće nova zora, a beat još uvijek dere. 

 

Ne možeš podcijeniti čar ove opcije, koliko god da će te možda ostavit izmoždenog, pljunuti ti u oko svojom inherentnom teškoćom narednog dana, onom emocijom dramatičnog francuskog egzistencijalista u dolčeviti koji se ne slaže s tobom. Opscene situacije, ekscesivna doba, neuobičajene panorame, zvuci i mirisi. Moraš poznavati mrak da bi znao cijeniti svjetlost. Stoga će uvijek biti onih kojima dnevni partyji ozarena lica koja jedu snackove od žitarica, piju dovoljno vode i mirno čekaju u dnevnim festivalskim redovima nikada neće sjesti, onih kojima sunce koje ti pali lice na nekom open airu dok skapavaš pod vrućinom sunca nikada neće biti dražesna ekspresija slobode koja se na bilo koji način može približiti onome kako beat zvuči kada reže kroz mrak. I to je u redu. 

 

Koji si ti? Odgovorni dnevni partyjaner ili bipolarna sova i istraživač mraka? Koja su tvoja iskustva s oba aspekta i koji ti je draži?