Renesansa ilegalnog Ravea u Velikoj Britaniji
U više slučajeva nego ne, retro je loše zamaskirani manjak ideje i kapitaliziranje na nostalgiji mase spram konstelacije okolnosti, prilika i praksi nekog specifičnog trenutka u vremenu.
Nostalgija je logična jer kada si mlađi sve djeluje lakše i čišće vlastitom iluzijom besmrtnosti i golemom količinom još neusmjerenog nespecijaliziranog potencijala i energije.
Velika Britanija tako se posljednje dvije godine nalazi u situaciji masovnog porasta ilegalnih raveova sa 700-tinjak evenata koji su zabilježeni u intervencijama policije (no brojka je neminovno veća ubrojimo li sve ilegalce čijeg odvijanja policija nije svjesna). Tumačenja ove renesanse početaka rave kulture su višestruka i mišljenja se razlikuju, no čini se da kao primarni kandidati objašnjenja stoje zatvaranja klubova, gentrifikacija područja i hiperkomercijalizacija onoga što je prvenstveno nastalo kao inkluzivna egalitarna kontrakultura u kojoj novac, promocije, kult ličnosti ili brendiranje nisu bili važni.
No, sudbina svih kontrakulturnih praksi jest da naposljetku izgube svoj potencijal i postanu bež i neutralizirane prihvaćanjem u mainstream. Komercijalno je oduvijek primjenjivalo istu taktiku na sve što osorno ne plaća poreze i ne puni bankovne račune – zalijepi mu markicu s cijenom, prihvati ga u mainstream i učini impotentnim i poslušnim (uz dobar PR dakako).
Prvi raveovi u mračnim musavim podrumima i sumnjivo sigurnim lokacijama nisu imali PR stručnjaka, nisu imali naramke dozvola i vrtoglave cijene karata, hostese i VIP odjeljke. No, sama priroda ravea kao alternative odmah je postala sinonimnom s konzumacijom droga i klupska kultura je od početaka u javnosti dobila lice devijantnog demona.
Zakonom donesenim '94. ova originalna varijanta ravea postaje ilegalna u Velikoj Britaniji. No, rave je evoluirao u komercijalni noćni život i komercijalni eventi ni na koji način nisu umanjili rekreativno korištenje opijata. Novi val moraliziranja u vezi reanimacije ilegalnog ravea sada ne može koristiti isti argument kojim je srezao situaciju prvi puta pa su prigovori prikladno prekrojeni da bi sjeli u registar novog tipa malograđanina 21. stoljeća i ovoga puta su predstavljeni kao "zvučno zagađenje", ostavljanje smeća i "manjak medicinske podrške i sigurnosti" kako objašnjava britanska policija.
I kako sterilne običnosti klubova sada inzistiraju na konstantnom nadzoru svakog aspekta partyja, s više izbacivača i djelatnika no stvarnih partijanera, s precijenjenim pićima, upadima i apsurdnim cijenama karata za imena čiji rasporedi su toliko prenatrpani da jednostavno nemaju vremena uživati i upiti pojedino iskustvo, mladi ljudi još jednom traže alternativu.
Ovoga puta granica je ponešto mutnija, no čini se da je ovaj novi otpor nije politička opozicija nečemu konkretnom, nije niti potpuno odbacivanje kapitalizma, već samo nevoljkost da on bude glavno arterija srca kojim je oduvijek tekla gušća supstancijalnija krv. Ova revolucija je tiša ali jednako jasna. Promjene su minimalne s velikim učincima jer se čini kao da se uživanje u novosti novog zbog novosti same ofucalo pa novi partijaneri ne žele više savršene razglase u sterilnom klubu, epileptički precizne light show spektakle, selfie lokacije i promotivne tričarije kao kompenzaciju za visoke cijene upada.
Povezanost s drugima u glazbi koju voliš iznova postaje važnija, iako to možda ne sjeda prosječnom sredovječnom vladinom li zakonskom službeniku. Balans je moguć, ali uključuje dogovor obje strane – obećanje policije da neće zaustaviti rave i obećanje prisutnih da će lokaciju ostaviti u stanju u kojem su je zatekli te ciljati lokacije koje nisu unutar stambenih četvrti. Rješenje je dakako moguće – malo vjerojatno dok obje strane ne razumiju da će se više postići razgovorom no buntovničenjem i moraliziranjem – no ipak moguće.
