Sve informacije svijeta pohranjene na DNK stanu u 9 litara!

 

Možda bi si pomislio "Whoa buraz, 10TB nije mala stvar!" Svakako nije, no u usporedbi s potencijalom koje nosi remek djelo majke prirode, DNK, 10 TB je suma na koju ona zabaci glavu unazad i umre od smijeha.

 

Team iz Microsofta surađuje s znanstvenicima Sveučilišta u Washingtonu i ekipom Sveučilišta u Illinoisu kako bi znanstvenu fantastiku doveli do umesenja u realnosti. Po dosadašnjim podacima i potencijalima za pohranu koje nosi ova bazična zavojnica svega živoga svi svjetski podaci, svo znanje svijeta, baš sve što smo ikada znači može biti kodirano na više manje 9 litara otopine.

 

Što nešto čini sustavom za pohranu podataka? Sposobnost sustava samog da zadrži informaciju, da ona može biti vraćena i manipulirana. Naše, na silikonu bazirane, mašine sasvim dobro funkcioniraju. Čemu dakle grabimo preko opne realnosti u biološko? Riječ je o gustoći podataka. Nakupina DNK veličine zrnca pijeska može pohraniti exobajt podataka ( za vas koji ne znate ovo dođe na milijun terabajta). Drugi plus je nezanemariva trajnost pohranjenog. Magnetske vrpce i flash memorija mogu zadržati podatke desetljećima, no DNK pohrana bi rok trajanja rastegnula na stoljeća.

 

Ova manipulacija došla je kao prirodni produžetak bazične funkcije koju zavojnica već nosi u tvome tijelu. Njena funkcija već jest da služi kao špajza s podacima i uputama o sastavljanju proteina u stanicama koje stvaraju čitavog tebe. Izazov s kojim se znanstvenici sada suočavaju je kako načiniti po mjeri stvoreni DNK protein koji će se moći pouzdano čitati. Iako je zasada ovo poprilično skupo, očekuje se da će napretkom tehnologije u godinama koje dolaze trošak dramatično pasti.

 

Jedna od prednosti koja je također uvjerila ekipu u kutama je sama priroda DNK, a to je da ima "potrebu" za samoorganizacijom. Jedan file se tako može kodirati na tisuće niti no ipak vraćamo ga procesom pojačavanja PCR ( polymerase chain reaction). Moguće je dodati posebne markere koji će omogućiti ponovno sastavljanje čitavog podatka. Daleko smo odmaknuli od idejne faze i eksperimenti s pohranom i zatim pristupanjem podacima su već započeli. Do sada su na DNK uspješno kodirane i vraćene 4 slike kao i nekoliko stranica Wikipedie, kojima je zatim pristupljeno i njima manipulirano. 

 

Kodiranje i dekodiranje danas još predstavlja poprilično mukotrpan postupak. Moguće je da nikada neće zaživjeti u konvencionalnoj uporabi kao hard drive samo zbog kompleksnosti, no nudi nebrojene mogućnosti za pohranu golemih količina podataka kod čije dostupnosti brzina nije imperativ. No kako prije desetljeća nismo mogli ni zamisliti mogućnost ove opcije, tko zna kakvi će mehanizmi za ubrzanje procesa još izroniti na mikro i nano razini. Budućnost je možda bliže no što mislimo zarobljeni u jednom vječnom danas!